Ismet Bušatlić, BILINGVIZAM U BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOJ TRADICIJI |
Ismet Bušatlić
BILINGVIZAM U BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOJ TRADICIJI
Tekst pod naslovom Bilingvizam u bošnjačkoj književnoj tradiciji istražuje i prati zanimljivu i nerijetku pojavu među bosanskohercegovačkim spisateljima (od Hasana Kafije Pruščaka, preko Abdullaha Bošnjaka i Mesafi-efendije Kninjanina do Mehmeda Teufik-efendije Azabagića i Hilmi-efendije Taslidžaka) da neka svoja djela napišu na arapskom ili turskom jeziku, a onda ih, na zahtjev svojih učenika, intelektualaca drugog govornog područja, ili predstavnika vlasti, pretoče u traženu jezičku varijantu.
Širenjem islama izvan granica arapskog govornog područja javljaju se prvi primjeri bilingvizma u književnoj tradiciji muslimana. Pisanje na arapskom jeziku značilo je uklapanje u matične tokove islamske kulture i ljubav spram jezika Objave i Poslanika, a njegovanje narodnoga izraza očuvanje tradicija koje nisu bile u suprotnosti sa Šerijatom. Kako se vremenom broj govornih područja na kojima je prihvatan islam povečavao, uz arapski jezik kao jezici islamske civilizacije prihvaćeni su prvo perzijski, a potom, turski, urdu, malajski i dr. Na nearapskim govornim područjima arapski je, na izvjestan način, postao jezikom vjere, dok se drugim jezicima koristila administracija i književnost. No bilo je i odstupanja od ove prakse, pa se često susrećemo sa književnicima koji svoja djela pišu na sva tri velika jezika islama. Na našim područjima prihvaćena je, manje-više, ista praksa. U divanima poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima nalazimo nesrazmjeran broj pjesama pisanih na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Pjesnici poliglote ponekad su virtuozno demonstrirali svoju superiornost u ovim jezicima pa su pokušavali i uspijevali da jednu istu pjesmu skladaju i ispisuju stih po stih naizmjenično u tri ili četiri jezika. Prvi primjer nalazimo u jednoj pjesmi (arapski-perzijski-turski) Gornjevakufljanina Mustafe Muhlisije koji je tako spjevao kasidu medhiyyu Hekim-oglu Ali-paši nakon njegove sjajne pobjede sa Bošnjacima nad austrijskom vojskom 4. augusta 1737. godine pod Banjom Lukom, [1] a drugi (arapski-perzijski-turski-bosanski) u anonimnoj kasidi arzuhalu o teškim prilikama u Bosni za vrijeme vezira Mustafa-paše Tekelije (1057/1647). [2]
Zanimljivija pojava zabilježena je u dva vremenska perioda kada naši istaknuti književnici neka svoja djela pišu na arapskom ili turskom jeziku, a onda ih, na zahtjev svojih učenika, intelektualaca drugog jezičkog područa, ili predstavnika vlasti, pretaču u traženu jezičku varijantu. Prvu takvu pojavu imamo krajem XVI i početkom XVII vijeka (Hasan Kafija Pruščak, Abdullah Bošnjak i Mesafi-efendija Kninjanin), a drugu krajem XIX stoljeća (Mehmed Teufik Azabagić i Hilmi-efendija Taslidžak).
I
Prvi primjer susrećemo krajem XVI stoljeća, a vezan je za Hasana Kafiju Pruščaka (u. 1025/1615) [3] i njegovo djelo Us ū l al-hikam f ī niz ā m al- ´ā lam (Temelji mudrosti o uređenju svijeta) po kome je najviše poznat u svijetu. [4] Osnovni tekst ovoga djela na arapskom jeziku Kafija je napisao u Pruscu u mjesecu zilhidždžetu 1004/1596. godine, a u narednom mjesecu (5. muharrema 1005.)) krenuo iz Prusca da se pridruži sultanovoj vojsci koja je pošla na Jegar. “Na tome blagodarnom i pobjedonosnom putovanju sam - piše on u autobiografskom djelu Niz ā mu l- ´ ulem ā ‘‘ il ā H ā tim al-anbiy ā ‘‘ [5] – svoju raspravu Us ū l al-hikam… izložio sultanovim zastupnicima, velikanima iz reda ministara i velikih učenjaka, da mi daju svoje sugestije. Međutim, oni su mi preporučili da je prevedem na turski jezik, kako bi mogla biti predočena sultanu i korisno poslužiti činovnicima carskog divana. Zatim su ovog pukog siromaha obavezali da prihvati dužnost kadije u Pruscu. Prema njihovoj plemenitoj preporuci – nastavlja Kafija – poduhvatio sam se prevođenja i tumačenja.”
Turskoj verziji djela Kafija je dodao poseban predgovor, a zatim je iza svake rečenice arapskog teksta ispisivao njen turski prijevod i gotovo svaki važniji stav prokomentarisao, ilustrirao brojnim primjerima, te ukazao na koje je događaje i pojave aludirao u osnovnom tekstu, što daje veću vrijednost ovoj verziji djela. Navedenom treba dodati i to da je arapska verzija pisana u rimovanoj prozi, a turski prijevod i komentar obogaćeni brojnim stihovima na perzijskom jeziku.
“Nakon što sam djelo protumačio najjasnijim stilom, - kaže dalje Kafija - završivši u mjesecu redžebu 1005/1597. godine, napustio sam dužnost kadije i uputio se u zaštićeni carski grad, Istanbul(…).” Došavši u Istanbul Kafija je djelo predao velikom veziru Ibrahim-paši, a on ga je, sa još nekim njegovim djelima, proslijedio sultanu, koji mu je svojim vlastoručnim pismom (hatti-šerifom) dao kadiluk u Pruscu kao doživotnu mirovinu, pod uvjetom da poučava đake u svome zavičaju.
II
Drugi zanimljiv slučaj predstavlja pedagoški traktat Muslihuddina b. Alija (Muslihudd ī n b. ´ Al ī ), poznatog kao Musafi/Mesafi (Mus ā f ī/ Mas ā f ī) efendija , [6] o kome znamo samo ono š to je sam o sebi rekao u uvodu svoga djela . Prema tome , rođen je u Kninu (nepoznate godine) i tu, vjerovatno, stekao osnovno obrazovanje, a zatim (po vlastitoj volji ili na poticaj roditelja) odlazi u Istanbul gdje završava neku od viših medresa. Specijalizaciju stječe u Sofiji kod šejha Muhammed-efendije, poznatijeg pod imenom Kurd-efendija. Poslije svršenih nauka povratio se u rodno mjesto i nezadovoljan prilikama u njemu seli u Banju Luku gdje se posvećuje nastavničkom radu više od dvadeset godina, gradi sebi kuću, osniva hajrate (medresu i biblioteku) i piše naučna djela.
Nije poznato u kojoj banjalučkoj medresi je predavao prije nego što je sagradio svoju uz koju je osnovao i biblioteku čiji je početni knjižni fond brojao stotinu i dvadeset rukopisnih kodeksa.
Jedino za sada poznato djelo napisao je na zahtjev svojih učenika i nazvao ga Tuhfat al-mu ´ allim ī n wa hadiyyat al-muta ´ allim ī n . Pisanje arapske varijante djela započeo je u vrijeme bosanskog valije Gurdži Mehmed-paše (muharrem 1015/9. V. – 7. VI 1606 – muharrem 1017/17. IV – 16. V 1608), koga spominje u uvodu, a dovršio 1018/1609. godine. Tada su ga njegovi učenici koji su bolje poznavali turski jezik zamolili da djelo prevede na ovaj jezik, on je to učinio i tursku verziju djela nazvao Munyat at-t ā lib ī n wa ġ unyat ar-r āġ ib ī n .
Djelo predstavlja prvi poznati pedagoški traktat napisan na našim prostorima. Rađeno je po uzoru na Muhammeda el-Gazalija (u. 505/1111) i Burhanuddina ez-Zernudžija (oko 600/1203), a podijeljeno je u pet poglavlja i napisano na temelju brojne literature koju autor redovno navodi.
Sa napisanim djelom Mesafi-efendija se zaputio u Istanbul i prikazao ga sultanu Ahmedu I (1603-1617). Sudeći prema jednoj njegovoj nedatiranoj bilješci o uvakufljenju, na rukopisu koji se čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu, tada je postavljen za banjalučkog muftiju. Do kada je vršio tu dužnost za sada nije poznato.
Za sebe još kaže da je sudjelovao u raznim ratovima i borio se “perom i mačem preko četrdeset godina”. Iz druge , tako đ er nedatirane , bilje š ke na rukopisu saznajemo da je umro ( nepoznate godine ) i ukopan u Banjoj Luci .
Obje verzije njegova djela č uvaju se u Orijentalnoj zbirci HAZU u Zagrebu : arapska pod brojem 564, a turska pod brojem 352. Dva kra ć a izvoda iz arapske verzije djela ispisana su bila u Med ž mui br . 4432 ( F . 100 b -102 a ) Orijentalnog instituta u Sarajevu .
III
Treći, ne manje zanimljiv, slučaj vezan je za Abdullaha Abdija Bošnjaka (u. 1054/1644) i njegov komentar Ibn Arebijeva djela Fus ū s al-hikam , naslovljen Tad ğ alliy ā tu ´ ar ā ‘‘isi n-nus ū si f ī manass ā ti hikami l-fus ū si , po kome je i dobio naziv Š ā rih al-Fus ū s. [7] Za taj komentar Hadži Halifa kaže da je “možda jedan od najboljih komentara uopće”. On navodi da je autor komentar napisao najprije na turskom jeziku, pa kada se komentar pročuo u arapskom svijetu, traženo je od njega da i za Arape na njihovom jeziku, po njihovom ukusu i za njihov užitak, napiše isti komentar. [8] Na kraju komentara dodao je dužu kasidu na arapskom jeziku kao što je i turski komentar završio sličnom kasidom. [9]
IV
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine dovela je muslimane ove zemlje pred sudbonosnu dilemu: ostati na rodnoj grudi pod nemuslimanskom vlašću ili se iseliti u neku od preostalih pokrajina Osmanskoga carstva. Jedinstvenog stava nije bilo ni među ulemom niti među narodom. Kao odgovor na ovo vjersko i egzistencijalno pitanje Bošnjaka pokušao je da odgovori tadašnji tuzlanski muftija, kasnije profesor i direktor Šerijatske sudačke škole u Sarajevu (19. XII 1887. – 11. XII 1893) te reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (20. X 1893. – 31. III 1909) Mehmed Teufik Azabagić (1838-1918) [10] pišući Traktat o iseljenju (Ris ā la f ī l-hi ğ ra ) 1884. godine, sastavljen iz tri poglavlja. U prvom analizira pojam hidžre, hadise o hidžri i stavove islamskih učenjaka o ovom pitanju. U drugom poglavlju objašnjava pojam “daru l-harb – daru l-islam” (područje rata/područje islama), a u trećem pojam “feth” (oslobođenje/okupacija). [11]
Isti traktat Azabagić je, u nešto skaćenoj varijanti, napisao i na turskome jeziku i, nakon što je dobio pozitivnu recenziju Husejna Nuruddina Hafizovića i odobrenje Ulema medžlisa, štampao ga u Sarajevu 1886. godine u štampariji lista Vatan (izlazio 1884-1897), koji je izdavao Mehmed Hulusi (1849-1907). [12]
V
Potpuno drukčiji stav od Tuzlaka Mehmeda Teufika Azabagića imao je Pljevljak Hilmi b. Husejn Taslidžak, poznatiji kao Hilmi-baba Bošnjak. Biografski podaci o ovom učenom Bošnjaku veoma su oskudni. [13] Zna se da je napisao slijedeća djela: 1. Fath al-asr ā r wa ‘‘l-muškil ā t ‘‘al ā R ū h al-bay ā n bi ` l-iš ā r ā t , 2. Kit ā b min al-fiqh wa l-fat ā w ā , 3. (al-)Ma ğā lis al-Bosnaw ī (al-bosnawiyya), 4. Mu´ğizāt an-Nabiyy, 5. Risāla fī s-siyāsa, 6. Tefsīr-i sūre-i wa d-Duhā. [14] Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine on napušta svoj rodni grad i odlazi najprije u Istanbul. Nezadovoljan stanjem i prilikama u prijestolnici Osmanskoga carstva, Hilmi-baba napušta Istanbul i, nakon kraćih boravaka u većim gradovima Bliskoga istoka, stiže u Medinu gdje je, pravdajući svoje postupke i zagovarajući hidžru Bošnjaka sa okupiranih područja, napisao najprije arapsku, pa nešto kraću tursku varijantu svoga Trakta o iseljenju i iseljenicima (Ris ā la f ī al-hi ğ ra wa al-muh āğ ir ī n ). [15] Na kraju turske varijante stoji da je djelo napisano u medresi Mahmudijji u Medine-i Munevveri i završeno 23. ševvala 1302. (početak augusta 1884). [16]
VI
Potvrdu bilingvizma u bošnjačkoj književnoj tradiciji susrećemo i u poeziji prelaznog perioda kada Bošnjaci prestaju pisati na orijentalnim jezicima i svoj književni i pjesnički dar sve češće izražavaju bosanskim jezikom. Dva izvanredna anonimna primjera objavio je Salih Trako i ovdje ih nećemo ponavljati. [17]
__________________________________________________
[1] Pjesmu je objavio Omer Mušić u radu “Hadži Mustafa Bošnjak – Muhlisi”, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII-XIX/1968-1969, Sarajevo, 1973, str. 105-107.
[2] Sarajevo, Gazi Husrev-begova biblioteka, rukopis br. 3202; Muhamed Enveri Kadić, Kronika, IV/1, str. 119.
[3] S obzirom da o Hasanu Kafiji, njegovom životu i radu, postoji bogata literatura ovdje se ne donose ni osnovni podaci o auturu. Iscrpan popis izvora i literature može se naći u knjizi: Hasan Kafija Pruščak, Izabrani spisi, Sarajevo, 1983.
[4] Djelo je štampano više puta: Istanbul, 1285/1868; Istanbul, s. a. u izdanju Hadži Ali ef. Foče i litografiji Ali ef. Cepića iz Prijedora; Vilajetska štamparija Hidžaza, 1331/1913. Prevedeno je: na francuski (Garcin de Tassy) 1732. i 1824. godine; na mađarski (Imre v. Kar á cson) 1909. godine; na njemački (L. v. Talloczy) 1911. godine; i na bosanski (s. Bašagić) 1919. i (A. Ljubović – F. Nametak) 1983. godine.
[5] Mehmed Hand žić, Niz ā mu l- ´ ulem ā ‘‘ il ā H ā tim al-anbiy ā ‘‘(Niz učenjaka do posljednjeg Božijeg poslanika). Arapski napisao Hasan Kafi-ef. Pruščak, Sarajevo, Islamska dionička štamparija, 1935, 55.
[6] Mehmed Handžić, “Orijentalni rukopisi kod Jugoslavenske akademije u Zagrebu”, Obzor, 11. VII 1938; Isti, Izabrana djela, knjiga II, Sarajevo,1999, str. 212-213; Muhamed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, Sarajevo, 1988, knj. I, str. 221 i 251; knjiga II, str. 47-48.
[7] Safet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912, str. 74-78; Mehmed Handžić, Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1934, str. 29-31; Čedomil Veljačić, Istočni utjecaji i interesi za Indiju u jugoslovenskoj književnosti i filozofiji, Zagreb, 1968, str. 591-599; Fejzullah Hadžibajrić, “Uvodne tesavufske interpretacije Abdulaha Bošnjaka”, Anali GHB, br. 1/1972, (Sarajevo), str. 35-47; Džemal Ćehajić, “Šejh Abdulah Bošnjak”, Zbornik radova ITF, 1/1982, (Sarajevo), str. 75-89.
[8] Ha ğğī Hal ī fa, Mustafa b. ´ Abdullah, Kašf az-zun ū n ‘‘an ` as ā m ī al-kutub wa l-fun ū n, Istanbul, 1310/1892, cilt II, str. 192.
[9] Fejzulah Hadžibajrić, “Tesavufsko-tarikatska poema Abdulaha Bošnjaka”, Anali GHB, br. 2-3/1974, (Sarajevo), str. 21-31
[10] Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973, str. 676-678.
[11] Arapsku verziju traktata opširno je prikazao Osman Lavić u Analima GHB, (Sarajevo), br. XV-XVI/1990, str. 197-222.
[12] Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Svezak II, Sarajevo, 1979, str. 688.
[13] A. R. M. K., “Himmat ar-ri ğā l ta ğ allu al- ğğā l” (Trud ljudi brda pokreće), Rehber, II/1315 (12. III 1898), br. 43, str. 2-3 (O djelima naših pisaca na orijentalnim jezicima: Ali Dede Nevesinli, Hasan Kafi Pruščak i Hadži Hilmi Taslidžak); H. Šabanović, Književnost, str. 649.
[14] Omer Naki čević, “Rukopisna djela bosanskohercegovačkih pisaca i mislilaca na orijentalnim jezicima koja se čuvaju u biblioteci Sulejmaniji u Istanbulu”, Anali GHB, VII-VIII/1982, str.235. Rukopisi ovih djela čuvaju se u Istanbulu, u Sulejmanijji biblioteci, (Ibrahim-efendijina kolekcija) br. 132, 358, 517 i 518, 211, 422, 137. (Yazma bagislar) br. 647/2.
[15] Autograf ovoga djela čuva se u Istanbulu, u Sulejmanijji biblioteci, Ibrahim-efendijina kolekcija br. 421.
[16] Na ovom podatku zahvaljujem Osmanu Laviću iz Gazi Husrevbegove biblioteke u Sarajevu, koji mi je omogućio uvid u foto-snimak rukopisa i koji priprema prijevod ovih traktata.
[17] Salih Trako, “Dvije dvojezične pjesme nastale na tlu Bosne”, Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo, 34/1984, str. 85-92.
(Znakovi vremena, broj 17, jesen 2002)
www.sanoptikum.org.yu/bosanski_jezik/i_busatlic_bilingvizam.htm
|
|