Ivo Andrić izjašnjavao se pred Vidmarom i Javoršekom kao Hrvat |
Ivo Andrić izjašnjavao se pred Vidmarom i Javoršekom kao Hrvat
U Vjesniku od 25. kolovoza (Pisma čitatelja) Gojko Borić piše o Ivi Andriću i ovo: »Meni je prof. Jonke rekao da je Andrić zapravo nezakonito dijete jednoga bosanskog franjevca čiju je majku prihvatio jedan dobar čovjek, proglasivši dijete svojim.«
Jedan naš »saboraš« (Mihanović) prije par godina javno je izrekao sličnu »istinu« o Andriću. U Vjesniku, na ovomu mjestu, Andrićev mu nećak prijeti da će ga dati sudu, jer mu kleveće strica.
Dobar katolik i Hrvat Antun Andrić svoju Katarinu rođenu Pejić upozna početkom 1892. Ivo im se rodio u noći od 9. na 10. listopada 1892. u Travniku (na oči oca i majke), Zelenjak 13.
Antun će Andrić skoro umrijeti i boležljiva Katarina maloga Ivana daje na čuvanje Antunovoj sestri nerotkinji Ani, udanoj za žandarskog narednika Ivana Matkovčika, koji će u službi napredovati, mijenjajući mjesta koja će Ivi/Ivanu postati okosnicom romana.
Nikada Ivo Andrić nije prežalio zagubu očeva groba, koji je raskopan (i kosti bačene) oko 1900.
Dakle: laže se glede Andrićeva dolaska na svijet.
Borić piše: »Andrić je počeo pisati srpskim jezikom zbog (valjda: radi!) karijerističkih razloga.« To je još jedna »hrvatska« dokumentaristička laž!
Na ekavicu se Andrić zadnji »prebacio«, dok su Krklec, Krleža i Šimić (Ujević je samo nasamaren!) ekavicu bespogovorno prihvatili »po već zadanim opšteprihvaćenim idejama« Skerlićevim.
Iako su Andrićeve pripovijetke, tri knjige, naslovljene Pripovetkama, to je zato što je takva praksa uobičajena (knjige su objavljene u Beogradu), Andrićev je tekst ijekavski, leksika znakovita za hrvatski jezik, čak hrvatskija od učitelja mu Matoša.
Samo jedna rečenica Andrićeva u vrijeme kada hrvatski pisci naveliko ekaviziraju: »Tada se, u jednoj morači rzavskih bregova, zaglibi turski top, na brijegu poslije glasinačke bitke. A nekoliko sati iza toga...«
Dakle: hrvatsko do povratka u Beograd, 1941.
Ne postoji nijedan papir kojim Andrić potpisuje srpsku narodnost. Josip Vidmar prema Josipu Brozu i Ivi Andriću bio je više nego otvoren.
»Ne, druže Andriću, po svemu ti si Hrvat«, kaže Vidmar Ivi Andriću.
»Čujte, druže Vidmar, ja nikada nisam poput Svetoga Petra zatajio ono što jesam. Ako mi vi govorite da sam Hrvat, ja kao Hrvat tome nemam što dodati«, nejednom su mi slovenski književnici Vidmar i Javoršek opetovali Andrićev odgovor Vidmaru.
Savjetujem čitatelju da pogleda Jandrićevu ili Lukićevu knjigu o Ivi Andriću. Tamo će naći i ovo: 1971. na Sajmu knjiga u Beogradu ispred »štanda« Matice hrvatske ili NZMH Ivo će Andrić: »Vidite kakve sve pogrde o meni govore ovi moji?! Najbolje da ove moje zaobiđem!«
Andrićevo prihvaćanje ekavice u godinama rata i kasnije posve je logično, iako je tű prisutna više tuđa ruka, manje njegova.
Bio je čovjek popustljiv, zahvalan svakomu tko bi mu dobronamjerno uputio primjedbu.
Borić piše: »Šveđani su se odlučili za egzotičnog Andrića, a ne (...) za Krležu«.
Ruku na srce: Krleža, koji se ipak dorekao do 1939.godine, Nobela oko 1960. i ne zaslužuje. Budimo ljudi!
Andrić postaje pravi pravcati Andrić poslije 1945. Jasno: Hrvat u ekavskoj parasrpštini, koja je daleko od dobre srpštine. Dobrom srpštinom npr. piše Bora Stanković, do danas najdorečeniji srpski prozaik.
RADOSLAV DABO
Ljubljana
http://www.vjesnik.hr/html/1998/12/13/Pisma.htm |
|