»Antiintelektualizam je možda najteža ostavština komunizma«

Tomislav Vuković

Razgovor: mr. Gordan Črpić, voditelj Centra HBK za socijalni nauk Crkve

»Antiintelektualizam je možda najteža ostavština komunizma«

Mr. Gordan Črpić, voditelj Centra HBK za socijalni nauk Crkve, ističe se u javnosti svojim analizama društvenih kretanja i procesa u suvremenom hrvatskom društvu, pa smo ga zamolili za razgovor.

Mr. Črpiću, u jednom ste nedavnom predavanju iznijeli za veći dio hrvatske javnosti, može se reći, prilično neugodan podatak o stupnju obrazovanosti hrvatskih građana, po kojemu je u Hrvatskoj čak 2/3 funkcionalno nepismene populacije. Možete li nam to potkrijepiti podacima i pojasniti što to konkretno znači?

Mr. Črpić: Prije svega, to je bilo predavanje na Teološko-pastoralnom tjednu održanom u siječnju ove godine na Šalati o temi: »Struktura političke misli hrvatskih vjernika«. Na tom sam predavanju uvodno iznio podatke o obrazovnoj strukturi Hrvata. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, bez ikakve škole je u Hrvatskoj 105.332 ljudi, do 3. razreda OŠ ima ih 166.371, ukupno, bez škole ili s OŠ 1.486.879. S KV-VKV obrazovanjem još 1.003.052 ljudi. Ukupno s OŠ i KV-VKV imamo 67,6% stanovnika, što je 2/3 populacije. Za funkcioniranje suvremenog društva, za potrebe suvremenog tržišta rada, to je 2/3 funkcionalno nepismene populacije. Otuda i onaj velik broj nezaposlenih, koji zapravo i nisu nezaposleni - za njih posla više nema i neće ga biti! Znanja i vještine koje oni imaju u suvremenoj podjeli rada jesu nepotrebni. Znanja i vještine koje su potrebni njima najčešće nisu dohvatljivi. Zbog toga, u najvećem dijelu, oni postaju socijalni slučajevi, samo im to nitko od političara neće reći.

Hrvatskoj nedostaje desetak sveučilišta

Kroz cijelo 20. stoljeće, napose u doba komunizma, u hrvatskom društvu prisutne su protudruštvene snage koje aktivno promoviraju sekularni fundamentalizam koji se u hrvatskom katoličkom miljeu ozbiljuje kao antikatolicizam.

Ono što imamo naznačeno kao »ljevicu«, naslijeđenu od bivših socijalističkih partijskih elita, ne funkcionira kao ljevica u smislu zaštite socijalno ugroženih slojeva. Aktualna se ljevica uglavnom iscrpljuje u sferi spolnosti i nekritičnih kopiranja najliberalnijih zakonskih koncepata društava sa Zapada... Identitetski je teško razvidjeti gdje je prisutna homogenizirajuća snaga desnice, osim u sportu i folkloru... Liberali u Hrvatskoj, uz to što ne reflektiraju hrvatsko nego neko imaginarno društvo, paradoksalno za liberale ignoriraju zakon ako im to svjetonazorski odgovara. Najbolji primjer za to je pitanje slobodne nedjelje.
Znači li to da svijest o potrebi podizanja razine obrazovanja u društvu kao temeljnom uvjetu njegova razvitka nije bila dovoljno prisutna u Hrvatskoj i još uvijek to nije?

MR. ČRPIĆ: Da, to znači upravo to. Pokojni akademik Županov naznačio je elemente egalitarnog sindroma koji su još uvijek bolno prisutni u aktualnom hrvatskom društvu, a onda i u Crkvi koja je dio tog društva. Koliko smo u društvu, a ne od društva, to prepuštam teolozima da se o tome odrede. Ovdje ću samo naznačiti elemente egalitarnog sindroma, prema Županovu, pa možete sami prosuditi koliko su prisutni u našoj svagdašnjici: perspektiva ograničenog dobra, norma egalitarne podjele plaća, redistributivna etika, antipoduzetnički stav, »opsesija o privatniku«, »intelektualna uravnilovka«, antiprofesionalizam, antiintelektualizam.

Perspektiva ograničena dobra odnosi se na statičan sustav u kojemu možemo samo dijeliti ono što je tu. Ništa se novo ne može dobiti ni stvoriti. U tom je sustavu pravedna egalitarna podjela plaća. Svima jednako, direktoru i portiru, jer svi imaju jednake potrebe.

Antipoduzetnički stav očituje se u ideji da su svi privatnici »lopovi«. Ako je neki slučajno bez »afere«, to znači da još ne znamo sve detalje. Ali baviti se poduzetništvom to je nešto po sebi i u sebi loše.

Intelektualna uravnilovka očituje se u premetanju poluistina, poluspoznaja hranjenih neprofesionalizmom. Ideja radnika u tom sustavu suprotna je ideji građanskih mislioca 19. i 20. stoljeća koji zastupaju podjelu rada, kompetentnost i profesionalnost. Ovdje vlada paradigma »sveznadara«, univerzalnih neznalica - znaju sve, a ništa pošteno. Otuda se razvio jedan skroz neefikasan model suvremenoga hrvatskog radnika: svaštar. I imamo 300.000 takvih nezaposlenih. Što ti ljudi znaju raditi? Svašta. Što zaista znaju raditi? Malo toga što bi mogli prodati na aktualnom tržištu rada. S druge strane imate niz potreba za kompetentnim stručnjacima kojih naprosto nema.

Zapad se razvio na profesionalizaciji i na poštivanju znanosti. U bivšem komunističkom sustavu, profesionalnost se stigmatizirala kao »birokratizam« ili »privatnik-kapitalist«. Danas je to još uvijek snažno prisutno u pokušaju da nam jedna osoba ili institucija supstituira sustav, odnosno u iracionalnoj težnji da se konstantno dovodi u pitanje legitimitet vlasništva, što blokira svaku mogućnost razvoja društva. Osnovna ideja koja je tu ležala u pozadini je Marxova ideja da bi slobodan čovjek ujutro trebao biti ribar, u podne ratar, a popodne sveučilišni profesor, a da pri tome ne bude ni ribar, ni ratar, ni sveučilišni profesor, već čovjek kao takav. To antropološki ne stoji, no to je također druga tema. Jako ju je dobro obradio Ivan Pavao II, kao teolog i kao papa.

Antiintelektualizam je možda najteža ostavština komunizma. Intelektualci misle. Pitaju. Dovode u pitanje. Zato je bolje da njih bude što manje, a ako ih već treba biti, onda ih treba oblikovati da misle ono što treba misliti. Zato su se u tom sustavu razvijale prirodne i tehničke znanosti, a društvene i humanističke bile su pod strogom kontrolom. Odnosno, cijeli je sustav bio postavljen tako da bude što manje obrazovanih, jer je neobrazovanima lakše manipulirati.

Danas je situacija takva da recimo Hrvatska ima 7 sveučilišta. Toliko ih ima samo Budimpešta. Slovačka koja je otprilike velika kao Hrvatska ima ih 23. Između ostaloga, nota bene, obje ove države, i Mađarska i Slovačka, imaju i katolička sveučilišta izdašno financijski podržana od države, jer je to nacionalni interes tih država. Hrvatskoj nedostaje desetak sveučilišta, ali još joj više nedostaje svijest da je znanje potrebno i da znanost nije teret i trošak nego lokomotiva koja vuče državu i društvo.

Jedan od najliberalnijih zakona o pobačaju

Jesu li te činjenice jedan od razloga Vaše doista oštre ocjene, koja mnoge može začuditi, da se hrvatska politička scena još uvijek nije uspjela profilirati?

MR. ČRPIĆ: Ne znam jesu li to »oštre ocjene«. Volio bih da me stvarnost demantira, no držim da mi zaista imamo ozbiljan hendikep glede političkih elita. Ima mnogo razloga zašto je tome tako. U njih ne možemo ulaziti u ovom razgovoru, no nažalost, Hrvatska je izgubila i još uvijek nema ozbiljne »ljevice«. Ono što imamo naznačeno kao »ljevicu«, naslijeđeno od bivših socijalističkih partijskih elita, ne funkcionira kao ljevica u smislu zaštite socijalno ugroženih slojeva. Aktualna se ljevica uglavnom iscrpljuje u sferi spolnosti i nekritičnih kopiranja najliberalnijih zakonskih koncepata društava sa Zapada koji nemaju tradicije, vrijednosnog ni racionalnog uporišta u hrvatskom društvu. U sferi gospodarstva koncepti ljevice, osim nekih »robinhudovskih« ideja koja polaze od koncepta »uzimati od bogatih i davati siromašnima«, gospodarski koncept ljevice ne razlikuje se bitno od koncepta desnice.

Politička »desnica« tradicionalno bi trebala učvršćivati nacionalni korpus i biti usklađenija sa sustavom vrijednosti većine. No, iako je »desnica« formalno na vlasti, i bila je na vlasti od 1991. do 2000. godine, Hrvatska recimo još uvijek ima jedan od najliberalnijih zakona o pobačaju u Europi, a identitetski je teško razvidjeti gdje je tu prisutna ta homogenizirajuća snaga desnice, osim u sportu i folkloru koji funkcioniraju nezavisno od političkih snaga.

Liberalne opcije u suvremenim društvima podržava jedan dio biračkog tijela, obično nekoliko posto, rijetko više od 10%. Liberali načelno šire granice, ispituju mogućnosti napretka razvoja čovječanstva i konkretnih društava. Njihov bitan oslonac je zakon, procedura. Liberali u Hrvatskoj, uz to što ne reflektiraju hrvatsko nego neko imaginarno društvo, paradoksalno za liberale ignoriraju zakon ako im to svjetonazorski odgovara. Najbolji primjer za to je pitanje slobodne nedjelje. Tu je riječ o 216.000 ljudi koji nemaju političku snagu u društvu koja bi artikulirala i zagovarala svoje interese i prava.

Valjat će pričekati rast novih elita?

Znači li to, onda, da je hrvatski politički prostor u velikom dijelu gotovo »prazan«?

MR. ČRPIĆ: Na aktualnoj političkoj sceni postoji velik prostor za političke snage koje bi artikulirale i promovirale stavove postojećih hrvatskih građana. Njihova najvećeg dijela. Postoje značajne političke i društvene snage koje hrvatskim građanima artikuliraju stavove i interese nekih drugih društava i napose korporacija, a koje se prema hrvatskom društvu nadaju kao protudruštvo koje ima za cilj uspostaviti vrijednosni i normativni sustav nekog izvanhrvatskog entiteta. To se očituje u pokušajima nametanja zakonskih, vrijednosnih i normativnih rješenja hrvatskom društvu koja su izrasla u drugom društvenom kontekstu i nemaju nikakvog uporišta u hrvatskom društvu. U biti, tu je riječ o kulturnom kolonijalizmu inferiornih političkih i društvenih elita koje pretpostavljaju vlastitu kulturnu inferiornost i drže da trebaju u postojećem društvu uspostaviti superiorniji kulturni, vrijednosni i normativni sustav.

Oprostite što Vas prekidam, ali u svakom normalnom društvu to bi moralo naići na otpor, nezadovoljstvo, neslaganje... a kod nas?

MR. ČRPIĆ: Naravno, takav pristup producira otpor građana i opstrukciju političkog sustava koji se nadaje kao stran. Uzrokuje pad povjerenja u institucije i ljude, defetizam i uspostavu paralelnog institucionalnog sustava koji blokira nužnu modernizaciju hrvatskog društva.

U snazi i spremnosti hrvatskih političkih elita da okrenu smjer transfera vrijednosti, stavova i norma, da svoju aktivnost orijentiraju kao društvene, a ne protudruštvene snage, leži mogućnost brze transformacije hrvatskog društva. Ukoliko to aktualne političke i društvene elite neće biti u stanju učiniti, valjat će pričekati rast novih elita koje će biti sposobne artikulirati suvremeni hrvatski genij i njime obogatiti europski prostor.

Vlada i Sabor nedjeljom ne rade!

Budući da ste izravno uključeni u »problem neradne nedjelje«, što mislite, u kojem će se smjeru on razvijati?

MR. ČRPIĆ: Ma to je jedna nevjerojatna saga u kojoj se najbolje vidi kako (ne)funkcionira naša politička elita. Naime, u svezi s radom nedjeljom mi danas ne poštujemo Zakon o radu, Konvenciju 106 koje smo potpisnici, te potpisani međunarodni ugovor. Na posebno nemoralan način krši se Konvencija 106 o radu u uredima i trgovinama koje je Republika Hrvatska potpisnica. Naime, prema toj konvenciji nedvosmisleno proizlazi da je nedjelja neradni dan u uredima i trgovinama. Prema toj konvenciji, službenici u državnoj upravi nedjeljom i ne rade. Recimo ne radi Sabor i Vlada, a upravo oni propisuju da radnice i radnici u trgovini moraju raditi. Dakle, zakon za jedne vrijedi, za druge ne vrijedi. Držim da je razlog tome taj što u trgovini većinom rade žene, niže obrazovane i one nemaju političke snage da se izbore za prava koja imaju. U zemlji u kojoj ne poštujete vlastite zakone, međunarodne ugovore i konvencije teško je predvidjeti što će se događati. Recimo, tu bi upravo liberali trebali inzistirati na poštivanju zakona, ženske udruge na poštivanju prava i tih žena, iako je riječ većinom o Hrvaticama, katolikinjama, ali oni kao da vode neki svoj »sveti rat« i nemaju u fokusu konkretne ljude u Hrvatskoj... Crkva je naglašavala tu humanu, antropološku, kulturalnu dimenziju slobode nedjeljom. Tek smo na kraju spominjali da ne poštujemo zakone. Možda smo tu i pogriješili. Držim da su nas shvatili preapstraktno. No, nadam se da će hrvatski političari početi zastupati hrvatske građane u srazu s korporacijski organiziranim krupnim kapitalom, pa će se taj problem jednostavno riješiti. Inače o tom pitanju postoji i visoka suglasnost kod građana, tako da je politika tu mogla pokazati da je sposobna urediti jedan sektor i tako steći tako potreban kredibilitet kod ljudi.

Na kraju, zahvaljujući Vam na razgovoru, nadamo se skupa s Vama kako hrvatski građani imaju ipak razloga za optimizam.

MR. ČRPIĆ: Nema lakih rješenja teških problema. Svako »lako rješenje« u sebi krije demagogiju. Držim da se mi krećemo u željenom smjeru. I to što se ne mirimo s postojećom situacijom, govori u prilog tezi da želimo bolje i uređenije društvo. Tu je svakako velika i časna uloga političara i politike. U tome ih trebamo podržavati, afirmativno i kritički. Centar kojem sam na čelu u ovom je smislu imao mnogo seminara, publikacija, istraživanja iz područja socijalnoga nauka Crkve, kroz koja se pokušalo senzibilizirati, prije svega vjerničku populaciju, ali i cijelo hrvatsko društvo za vrednote poštivanja dostojanstva čovjeka, solidarnosti, supsidijarnosti, opcije za siromašne te, u ovoj političkoj sferi, vrijednost općeg dobra. To ćemo i dalje činiti i nadam se dobrom životu Hrvata u skorijoj i daljoj budućnosti.

Naše su elite jako »tanke«

Možete li nam iznijeti neke brojidbene podatke o obrazovanih hrvatskim građanima i reći koji su ključni problemi vezani za tu populaciju?

MR. ČRPIĆ: Imamo oko 20% srednjoškolaca u četverogodišnjem trajanju, 4% VŠS i 7,82% građana s fakultetom, uključujući magistre i doktore kojih ima 19.982. Riječ je, dakle, o 287.867 ljudi s višom i visokom školom, odnosno značajno manje ako oduzmemo one koji su već u godinama, koji su svoje diplome stekli neregularnim metodama ili su na druge načine disfunkcionalni, no to je baza iz koje se generiraju sve hrvatske elite: kulturne, znanstvene, tehničke, administrativne te većim dijelom i političke.

Naše su elite jako »tanke«. Mi doduše imamo vrhunske umjetnike, liječnike, znanstvenike, pa i ponekog političara, ali imamo ih malo zbog čega je svakoj hrvatskoj vladi objektivno jako sužen manevarski prostor za duži vremenski period. Podizanje razine obrazovanosti u Hrvatskoj jedan je od ključnih momenata važnih za razvoj Hrvatske. To je naravno potez na strukturalnoj razini. Učinci ulaganja u znanost i obrazovanje mogu se osjetiti kroz 10-15 godina, ali ako ih ne poduzmemo, dovodimo u pitanje ne samo naš razvoj već i biološki opstanak, jer u suvremenom svijetu mali narod ne može opstati bez dobro obrazovanih elita koje će se moći nositi s oštrom korporacijskom konkurencijom u globalizirajućem svijetu.

Medijsko širenje vjerske nesnošljivosti

Poneki put rabite pojam »sekularni fundamentalizam«. Što pod njime podrazumijevate i koliko je on prisutan u hrvatskoj stvarnosti?

MR. ČRPIĆ: Sekularni fundamentalizam, kako ga ja vidim, počiva na neupitnoj dogmi da posjeduje rješenje Kantova pitanja o čovjeku. Svako problematiziranje tog pitanja, odnosno svako problematiziranje koncepcije čovjeka kojom se barata doživljava se iz toga tabora kao »svetogrđe«. Tu se predmnijevaju određeni atributi čovjeka kao takvoga, a da se pri tome previđaju konkretni ljudi koji ne ulaze u taj osebujni, u realitetu nigdje ostvareni koncept čovjeka.

U Hrvatskoj sekularni fundamentalizam nije dominantna karakteristika većine populacije ali agresivna manjina »vjernika« tog svjetonazora dobiva nerazmjerno velik prostor djelovanja.

Kroz cijelo 20. stoljeće, napose u doba komunizma, u hrvatskom društvu prisutne su protudruštvene snage koje aktivno promoviraju sekularni fundamentalizam koji se u hrvatskom katoličkom miljeu ozbiljuje kao antikatolicizam. To nastojanje i danas je snažno prisutno, posebice u medijskom prostoru, a karakterizira ga iracionalno samorazumijevanje katoličanstva kao nečeg lošeg, zaostalog, krivog. Dobar primjer te klime upravo su događanja oko emisije »Zlikavci«, ili kampanja protiv Crkve kroz projekt zdravstvenog odgoja.

U agresivnom nastupu tog dijela populacije ima elemenata širenja vjerske nesnošljivosti koja je zabranjena ustavom i hrvatskim zakonima.

U pozadini toga nastojanja leži pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti i nametanja jednoumnog sustava koji bi jedini trebao imati legitimitet u javnosti, a legitimacija se traži u nelegitimnim generalizacijama znanstvenih istraživanja koja dobivaju religijske konotacije. To nije ništa novo, no ponovno je opasno, kao što je to uvijek u povijesti bilo kada je jedna grupa u poziciji moći svoje stavove agresivno pokušavala nametnuti većini.

Glas Koncila, broj 10 (1707), 11.3.2007.