Intervju sa Blaženim Arhiepiskopom Tiranskim i cele Albanije

Intervju sa Blaženim Arhiepiskopom Tiranskim i cele Albanije

- Vaše Blaženstvo, veliki deo Vašeg života je bio posvećen misionarskom služenju. Koji su po Vašem mišljenju osnovni principi kojim treba da se rukovodi savremeni pravoslavni misionar?

- Pre svega, treba da postoji uverenost u to, da Blagu Vest, dobijenu od Gospoda ne treba kriti u sebi, već je treba nositi drugim ljudima. Mi treba da poštujemo one ljude kojima je upućena naša propoved, a to je – blagovest ljubavi i slobode. Mi treba da misionarimo sa poštovanjem prema drugim ljudima, uvažavajući njihovu slobodu. Misija nije posao od jednog dana i mi treba, opšteći sa ljudima, neprekidno da im propovedamo Hrista rečju i delom. Treba da budemo pokretani duhom služenja i duhom ljubavi, prenoseći na taj način Hristovu ljubav onim ljudima medju kojima se nalazimo.

- Kakvi su Vaši odnosi sa državnom vlašću posle decenija vladvine ideologije ateizma u Albaniji?

- U početku su postojale teškoće, zbog čega se kod mene pojavila neka neuverenost pa čak i očajanje. Ali smo se u svojoj delatnosti oslanjali na te principe o kojima sam maločas govorio. Zahvaljujući tome su ozbiljni problemi malo pomalo bili izgladjeni. Državne vlasti su shvatile da Pravoslavlje ne predstavlja opasnost za zemlju, i počele su drugačije da se odnose prema nama. Pored toga, današnji Predsednik Albanije je pravoslavac, Predsednik Akademije nauka je takodje pravoslavac, kao i lider opozicije.

Misionar, živeći sa narodom kome propoveda treba da saoseća sa njegovim problemima i teškoćama. Naravno, mi smo se pre svega trudili da Pravoslavnu Crkvu obnovimo iz ruševina. Kada sam došao u Albaniju, pronašao sam tamo samo 15 sveštenika, koji su već bili veoma bolesni, u godinama i faktički malosposobni. Slava Bogu, tokom poslednjih godina su preduzeti važni koraci: izgradjeno je 85 crkava, obnovljeno 75 crkava-spomenika arhitekture, a 150 crkava je remontovano. Sve te delatnosti, kao i niz drugih koje smo preduzeli su imale odredjene ekonomske posledice za Albaniju. Hiljade ljudi su dobili posao i mogućnost da vode dostojanstven način života. Ali uporedo sa tim smo se trudili da ne ostajemo u samoizolaciji, i da ne živimo samo sa svojim unutrašnjim problemima.

Kada sam počeo da služim u Albaniji, njeno stanovništvo je imalo elementarne potrebe za hranom i lekovima. Mi smo delili s njima sve što smo imali. Na taj način smo ozbiljno razvili socijalno služenje u oblasti zdravstvene zaštite, obrazovanja, socijalne sigurnosti, razvoja seoskog domaćinstva, kulture i zaštite okolne sredine. U Pravoslavnom dijagnostičkom centru u Tirani postoje 24 odeljenja, koja su opremljena najsavremenijom opremom i najprofesionalnijim osobljem. Svakog meseca oko 5-6 hiljada ljudi mogu da prodju proceduru dijagnostike na najprofesionalnijem nivou, i većina od nijh su muslimani. Mi nikada ne pitamo ljude koji kod nas dolaze u šta veruju, i da li uopšte veruju. Takodje smo započeli projekat profesionalne pripreme, koji je do sada bio nepoznat u Albaniji. Naravno, nismo gajili lažnu nadu da mi možemo da zamenimo državu, ali smo predlagali nove ideje i standarde. Mislim da Crkva treba da predlaže nove ideje, i postepeno da ih razmatra sa državom, kako bi ona uzela na sebe njihovu realizaciju. Sve je to bio izraz naše ljubavi prema celom albanskom društvu, ocenjen na odredjeni način. Trudimo se da podelimo sve što nam Gospod daje, kako duhovne vrednosti, tako i materijalne, da ljudima donosimo ljubav i poštovanje, znanje, duhovno bogatstvo, koje pripada našoj tradiciji.

- Ispričajte nam o Vašem iskustvu medjusobnog odnosa sa muslimanima. Da li su pravoslavni Albanci ponekad osećali negativan odnos s njihove strane, možda pod uticajem nastrojenja, povezanih sa susednim Kosovskim krajem?

image

- Vi treba da shvatite da nam je s našom prošlošću, koja nije trpela nikakve religiozne projave, bilo veoma teško da se vratimo i sledimo put mirnog postojanja religije. Albanija je jedina zemlja u svetu koja je tokom 23 godine zabranjivala svako izražavanje religioznih osećanja. Sve religiozne zajednice su tokom tog perioda bile prinudjene da postoje u dubokoj tišini. Od prvog dana kada je Albaniji data sloboda veroispovesti, i ovde postalo moguće propovedati Pravoslavlje, mi smo uspostavili veoma dobre odnose sa inoslavnim veroispovestima – kako sa muslimanima, tako i sa katolicima. Poseban značaj se pridavao ukrepljenju prijateljskih odnosa i na taj način je stvorena atmosfera poverenja medju nama. Mi smo sa svoje pravoslavne strane ispoljavali ne samo tolerantnost, već i težnju za saradnjom. Želeo bih da pojasnim da u Albaniji postoje dve velike zajednice u okvirima islama i dve velike zajednice u okvirima hrišćanstva – suniti i bektaši u islamu i pravoslavni i katolici u hrišćanstvu. Karakteristino je to da tokom 15 godina lideri četiri religozne zajednice u zemlji funkcionišu zajedno. Mi smo tokom svih ovih godina imali dobre i bratske odnose sa drugima.

Kada je počela kriza na Kosovu, Pravoslavna Crkva Albanije se naravno našla u teškom položaju. Mi u toj situaciji nismo zauzimali izolacionu poziciju, nismo se udaljavali od društvenog života u zemlji i nismo se trudili da se zatvaramo i samo molimo, već smo težili da aktivno učestvujemo u rešavanju tog problema.

Albanska Pravoslavna Crkva nije materijalno bogata, ali ima mnogo prijatelja u Evropi i Severnoj Americi. Zamolili smo ih za pomoć i prikupili mnogo priloga: tokom kratkog vremenskog perioda prikupljeno je 12 miliona dolara. Tim novcem smo uspeli da pomognemo 33 hiljade izbeglica. Ali pomoć nije bila samo materijalne prirode. Organizacije pravoslavnih žena i naša omladina su uzeli na sebe obavezu da pomažu izbeglicama. Svaki čovek koji strada i koji je prinudjen da napusti Otradzbinu je za nas predmet posebne pažnje i brige. Setite se kako je Gospod rekao: “Stranac bejah i primiste me”.
Navešću jedan detalj: saznali smo da trudice-izbeglice nemaju neophodnu odeću i dečije stvari. Našim naporima je skupljeno sve ono neophodno. Na taj način smo pomogli skoro 300 mladih majki. Jedna žena-izbeglica je pitala studentkinju iz naše Akademije: “Odakle ste vi? Kako to da nam s toliko ljubavi i dobrote pomažete?”. I naša studentkinja je odgovorila: “Znate, mi smo iz Pravoslavne Crkve. Možda vas to smućuje?”. I odgovor je bio tako blagorodan: “Potpuno suprotno, mi prvi put sopstvenim očima vidimo Pravoslavlje”, to jest svi ljudi imaju odredjene osećaje i dobre odnose, i mi zahvaljujući tome podržavamo dobre odnose sa mnogim našim prijateljima sa Kosova.

Gradimo crkvu u Tirani i za izgradnju smo sakupili dovoljnu sumu novca. U vezi sa tragedijom, koja se desila na Kosovu, kada su bile razrušene mnoge crkve i dzamije, odlučili smo da izdvojimo podjednake sume novca za izgradnju jedne crkve i jedne dzamije – dali smo 500 hiljada dolara za izgradnju crkve i 500 hiljada dolara za izgradnju dzamije. Izdvojili smo taj novac pod uslovom, da bude upotrebljen na izgradnju Centra, koji bi mogao da postane mesto okupljanja omladine, koja pripada različitim zajednicama. Na Kosovu su u prošlosti postojale pravoslavne albanske zajednice. Medjutim u periodu komunizma, kada se religija nije razvijala tako kako treba, te zajednice su se asimilirale i nestale tako da danas na Kosovu nema organizovane albanske pravoslavne zajednice.

Želim da kažem da to što je Albanija mala zemlja nema nikakvog značenja. Značenje imaju ideje i pozicije. I mi se osećamo živim učesnikom Vaseljenskog Pravoslavlja. Sve što radimo, radimo u ime celog Pravoslavlja. I te odnose koje razvijamo sa muslimanskim zajednicama, sa islamom, imaju uticaja i na celo Pravoslavlje, i na ceo islam.

Nažalost, na Balkanu postoji i velika podozrivost, i mnogo mržnje. Ali ja verujem da su pravilan odgovor na te pojave dela ljubavi i dela primirja.
Neki tragediju na Zapadnom Balkanu smatraju kao sukob religija. I ja lično sam tokom celog ovog perioda insistirao na tome da je takva ocena krajnje pogrešna. Ti ljudi, koji su donosili odluke kojima se podsticao konflikt, nisu imali nikakav odnos prema religiji. Ti ljudi su dobili ateističko obrazovanje i bili vaspitani u ateističkoj sredini. Medjutim, oni su u toku konflikta shvatili da relijiga ima veliku silu, i odlučili su da je iskoriste za svoje ciljeve. I ja sam u tok trajanja tog konflikta neprkidno govorio o tome da je ulje vere predodredjeno da isceljuje, i olakšava rane, a ne da još više razgoreva oganj konflikta i raspiruje ga. I zato sam nastojao na tome da tokom konflikta nema suprotnosti izmedju religija. Medjutim, što se tiče principa, insistiramo na tome da na Balkanu treba da postoji sloboda za svaki narod, kao i pravednost i uvažavanje svake manjine. A znamo da se do toga ne dolazi tako lako. Pravoslavna Crkva, gde god se nalazila uvek insistira na tim načelima. Mi naravno ne možemo da utičemo na razne detalje političkog diplomatskog procesa, ali postoje načela na kojima insistiramo.

Kada su u susednoj Makedoniji, u njenom glavnom gradu Skoplju, nastale teškoće i problemi, onda su se svi lideri složili da albanski Arhiepiskop postane koordinator procesa pomirenja. To znači da je medjusobno poverenje na Balkanu veoma važno u procesu regulisanja odnosa i pomirenja. U svakom slučaju, pitanje uvažavanja manjina i zajednica na Balkanu je veoma važno. U prošlosti smo zajedno živeli u tri imperije – Rimskoj, Vizantijskoj, i Osmanlijskoj. I danas postoji tendencija sjedinjenja, okupljanja naroda u jednoj Evropskoj Uniji, pa tako i mi ovde treba da živimo zajedno. I religija treba da igra ulogu pomiritelja, a ne da razdvaja.

- Da li pravoslavni Albanci imaju interesovanje za Rusiju, za njenu pravoslavnu kulturu?

- Da, bezuslovno imaju interesovanja. Starije generacije, koje su živele u toj epohi kada su izmedju te dve zemlje postojali tesno odnosi se i do dan-danas sećaju nje sa nostalgijom. I bezuslovno postoji i uvažavanje i ljubav. Mislim da se danas, kada ima više slobode, naši odnosi još više produbljuju i jačaju. I verujem, da Pravoslavna Crkva predstavlja most u tom delu.

- Kako se ostvaruje priprema novih kadrova Albanske Pravoslavne Crkve?

- Kada je 1991 godine, kako sam rekao u Albaniju došla sloboda, pojavilo se pitanje kako da pripremamo kadrove za Crkvu. Tada smo dobili veliki broj poziva od različitih Pomesnih Pravoslavnih Crkava da kod njih uputimo na obučavanje naše studente. I ja sam tada odgovarao na sve te pozive. Moje iskustvo još iz Afrike je pokazalo da kada pošaljemo studente u Evropu ili Ameriku na studije, oni se posle toga po pravilu ne vraćaju. Zbog toga smo 1992 godine osnovali seminariju u Dirahi, koja je potom prerasla u Akademiju. Njen zadatak je bio u tome da obezbedi da sveštenstvo u Albaniji bude lokalnog porekla. Drugi problem je bio u tome što je već bilo mnogo porodičnih kandidata za sveštenstvo, I oni nisu mogli da ostavljaju svoje porodice i da odlaze negde da se školuju. Tako sam ja uz Božiju pomoć i blagodat uspeo da rukopoložim 144 nova sveštenika-Albanca. Bezuslovno, posle toga su oni koji su to želeli mogli da nastave školovanje u drugim zemljama – u Rusiji, Americi i tako dalje. I danas, kada se javlja mogućnost formiranja fakulteta pri univerzitetima, nadamo se da će biti izgradjen i mali pravoslavni univerzitet.

- Kakve su po Vašem mišljenju perspektive organizovanja Svepravoslavnog Sabora, čija priprema traje još od 1961 godine? On nije ni održan u XX veku.

image

- Da, znam za pripremu tog Sabora. Još kao mladić sam se nadao da će se taj dogadjaj uskoro desiti. Ja sam se već i trudio oko toga, ali se to još nije desilo. Ali vi znate da se na Istoku sve odvija strašno sporo. Nadam se da će Sabor ipak biti organizovan. Zahvalan sam Svjatijejšem Patrijarhu Alekseju za pozivanje verskih lidera na samit, koji će se održati u Moskvi u julu ove godine, i spremam se da učestvujem u njemu.

Vi znate da su islam i hrišćanstvo univerzalne vaseljenske relgije. Ne želim sada da pričam o islamu, već želim da kažem nešto o hrišćanstvu. Cilj hrišćanstva se upravo sastoji u tome da ljubavlju obuhvati i prigrli sve narode. To se posebno odnosi na Pravoslavlje. Ponekad se u Pravoslavlju mogu sresti mišljenja da je ono federacija Pomesnih Crkava. Mi s bogoslovske tačke gledišta kažemo – ne, tome, zato što postoji jedna Sveta Pravoslavna Saborna Crkva. I ta Crkva postoji i u Moskvi, i u Tirani, u Carigradu, u Njujorku i tako dalje. To jest ono što se dešava u Rusiji ima uticaja i na nas. I ono što se dešava u Tirani ima uticaja na vas. Mi sa bogoslovske tačke gledišta insistiramo upravo na takvoj predstavi. Biće nevolja, ukoliko se Pravoslavlje zatvori u te uske nacionalne okvire. Naš horizont je cela Vaseljena. Mi smo odgovorni za razvoj sveta, i nismo samo muzej iz prošlosti. I na kraju bih želeo da navedem još jedan komentar. Ovde, u ovoj zemlji je postojala fantazija o socijalnoj pravdi u okvirima marksizma-lenjinizma. Znamo da to nije bilo uspešno. I nama je potrebna pravilna, tačna analiza onoga što se desilo u prošlosti. Taj pokušaj nije uspeo jer se zasnivao na materijalističkoj predstavi o čoveku. Medjutim, taj pokušaj može da bude ostvaern i u drugim oblicima, jer i dalje ostaje želja i težnja ka socijalnoj pravdi i bratstvu. Možda to vaseljensko bratstvo može da se formira na osnovu vere. Medjutim za to je potrebno sprovesti veoma jasnu bogoslovsku analizu i uloge Crkve. Crkva treba uvek da ostane Crkva naroda, a ne Crkva odredjenih bogatih krugova. Kritika koja je upućena na našu adresu u prošlosti ima svoje značenje, i mi treba da je uzmemo u obzir, jer nosimo veliku odgovornost za budućnost.

U prošlosti su mnogi narodi težili da dostignu pravdu u ideji marksizma. I danas veliki broj siromašnih, poniženih naroda mogu da traže pravdu u novim načelima – u načelima islama. I tada će sve biti potpuno drugačije. Biće nevolja ukoliko hrišćanstvo stupi u sistem imperijalizma. Mi treba da ostanemo Crkva ljubavi i pravde, to jest Crkva dinamičnog preobraženja društva u duhu ljubavi.

Crkvu nikada ne prestaju da čine ljudi. I često medju ljudima i ljudskim odnosima postoje različite vrste konflikata i suprotnosti. Medjutim, naš optimizam je u tome da glava Crkve ostaje Hristos. Često u Crkvi odredjene ličnosti igraju veoma veliku ulogu i za jedinstvo, I u slučajevima podela. Bezuslovno, postoje problemi u različitim Pomesnim Crkvama. Medjutim, postoje i snage koje se trude na prevazilaženju tih razlika. Mislim da mi kao pravoslavni treba da budemo zajedno i da složno dočekujemo izazove novog vremena. Mi ne možemo da dozvolimo sebi luksuz da postojimo odvojeno jedni od drugih. Niko nije dovoljno jak da mu ne treba niko drugi. I niko nije toliko beznačajan, i mali da nema vrednosti za drugoga. Na taj način je jedinstvo Pravoslavlja obaveza i velika mogućnost za sve.

Verujemo u Onoga, Koji Jeste danas i Koji dolazi. Upravo na taj način treba da doživljavamo i osećamo lepotu našeg Pravoslavlja. Dve naše velike prednosti su ljubav i lepota Pravoslavlja. I mi možemo da svedočimo pred svetom samo onda kada smo zajedno. I zato je vaša radost i naša radost, i vaši uspesi su i naši uspesi. I suprotno tome.

Preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/cgi-bin/sykon/client/display.pl?sid=598&did=1794
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic