Razgovor Miljenko Jergović - Vladimir Anić - "Govorite li idiotski"
Broj 755 - 4. ožujka 2000.


VLADIMIR ANIĆ, ZAGREBAČKI LINGVIST, OPISUJE RAZLIKU IZMEĐU VIRTUALNOGA I RAZGOVORNOG HRVATSKOG JEZIKA
GOVORITE LI IDIOTSKI?
U nas postoji poluidiotizirana, artificijelna verzija jezika, koja je stvorena u nekim lektorskim sobama. Tamo priučeni ljudi izmišljaju svoje konvencije koje su potpuno protivne svemu što je stručno rečeno o pojedinim jezikoslovnim pitanjima. Nameće se jedan potpuno neistiniti jezik Hrvatski narod jedini je slavenski narod koji je u prošlosti imao izravan dodir s orijentalnom, njemačko-germanskom i talijansko-romanskom kulturom. Biti slijep za tako nešto je strašno. Pa, nova hrvatska književnost počinje s orijentalnim vokabularom i s Vrazovim "Đulabijama"
Piše: Miljenko JERGOVIĆ

Zašto je bivša vlast tako uporno nametala riječi?
- Njezini su lingvisti slijedili jednu zastarjelu filologiju. Nisu osjećali probleme suvremene znanosti o jeziku, nego su svu filologiju svodili na izbor riječi na kojima će se prepoznavati i poistovjećivati. Takav pristup je užasno daleko od modernog doživljaja jezika. Ali ima nešto važnije.
Na razmeđi tisućljeća, kada se svode računi, pa i oni privatni i profesionalni, čovjek se nužno upita kakvog smisla ima posao kojim se bavi, kakvog smisla ima, recimo, lingvistika? Živimo li u vrijeme kraja znanosti i kraja lingvistike ili ona ima neku perspektivu? Naime, to je znanost prošlih stoljeća. To nije znanost dvadesetog stoljeća, kao fizika, niti dvadeset prvog stoljeća, kao biologija. Završena je era velikih otkrića. Ne može se dvaput otkriti širenje Svemira, ne mogu se dvaput otkrivati genetski kodovi, ne može se dvaput otkriti Amerika, a bogme se ne može dvaput otkriti ni Baščanska ploča, pa da je opet ispočetka čitamo. I što je onda s filologijom? Vrijeme je da se znanost o jeziku izvuče iz pukog propisivanja što je pravilno, a što nepravilno i lovljenja ljudi u pogreškama, pa da krene u proučavanje mentaliteta koji se odražavaju u jednom, a katkad i u više jezika. Recimo, znate onu predrasudu da grbav čovjek donosi sreću? Ona postoji u hrvatskom jeziku, ali je raširenija od njega i pripada prostoru Mediterana. Isto tako, postoje predrasude koje su specifične za nas i koje se mogu izreći samo u hrvatskom jeziku. Način doživljavanja svijeta izravno je vezan za jezik, a to je ono što bi, čini mi se, filologiji u budućnosti moglo biti zanimljivo. Treba se preko jezika posvetiti antropologiji, socijalnoj psihologiji, psihologiji uopće i sociologiji. Na žalost, u nas je sve to ostalo po strani, a znanost o jeziku se nerijetko svodila na normiranje i pronalaženje riječi po kojima se, kao, mi kao Hrvati prepoznajemo.

SAVJETNICI I CENZORI
Da, Hrvati su Hrvatima jer kažu tisuća...
- To je markantan primjer. Onaj tko je to smislio, na kraju je stvar doveo do apsurda, pa kad je vidio što je napravio, rekao je da je i hiljada hrvatska riječ, a onda je Radoslav Katičić htio pomoći, pa je rekao da je hiljada stilska rezerva u hrvatskom jeziku. Ali nije razjasnio tko je taj koji brani ljudima da govore stilskim rezervama. Tu je lingvistika u temeljnom nesporazumu sama sa sobom.
A zašto je hiljada stilska rezerva tisući, a ne obrnuto?
- Onaj tko kaže da je hiljada stilska rezerva, morao bi odgovoriti na to pitanje. To pseudonormiranje kojim se određuje da je neka riječ podobna, a druga nepodobna onemogućuje svako ozbiljno istraživanje jezika. To onemogućuje izradu lingvističkog atlasa, jer bi taj jasno pokazao kako stoje stvari s istinskim jezikom.
Osim toga, u našoj filologiji potpuno je zapuštena pragmatika jezika i proučavanje toga kako se sve govori u nekoj situaciji. Bavljenje pravopisom i pseudopravopisnim pitanjima odalečilo nas je od ozbiljnih stvari. Što je to pragmatika jezika u nas, znaju dobro ozbiljni lingvisti, recimo Josip Jernej i Pavao Tekavčić, a ja sam zahvaljujući njima također dao svoj prilog tome u svojim rječnicima. Međutim, to je daleko od općeg stanja i stava naše kroatistike. Ona se previše iscrpljuje u svakodnevnoj praksi savjetništva, pa čak i cenzure.
Normirani hrvatski jezik zapravo nema svojih izvornih govornika. Znači li to da svi Hrvati govore nepravilno?
- U nas postoji poluidiotizirana, artificijelna verzija jezika koja je stvorena u nekim lektorskim sobama. Tamo priučeni ljudi izmišljaju svoje konvencije koje su potpuno protivne svemu što je stručno rečeno o pojedinim jezikoslovnim pitanjima. Nameće se jedan potpuno neistiniti jezik, a nešto od toga smo mogli čuti i na nedavnoj predsjedničkoj inauguraciji. Naime, predsjednik Stipe Mesić je u predizbornoj kampanji govorio svojom vrlo dobrom govornom osnovom i prirodnim jezikom. Cijela njegova kampanja bila je jezično savršeno u redu, ali je dozvolio da mu lektoriraju, odnosno cenzuriraju inauguracijski govor, čime je izgubio svoju spontanost i prirodnost. Ako predsjednik Mesić želi dobro svom imidžu, on ubuduće mora tu vrstu jezične usluge odlučno otkloniti.

LICEMJERJE ZNANOSTI
Neki, međutim, tvrde da je opasno jezičnu normu približavati govoru većine ljudi u Hrvatskoj...
- Znanost nije više samo ono što odgovara na pitanja. Sve se otvorenije govori o licemjerju znanosti, pa se kaže kako se, recimo, psihijatrija i psihoterapija maskiraju u znanost da bi mogli funkcionirati kao ispovjedništvo ili tehnika za stvaranje ovisnika o psihijatrima ili o lijekovima. U psihijatriju se ne razumijem da bih o tome mogao suditi, ali nije moguće ne vidjeti licemjerje znanosti o jeziku. To licemjerje čak ide do sakrivanja nekih knjiga ljudi koje smatramo zaslužnima. Recimo, životno djelo Ljudevita Jonkea je knjiga "Književni jezik u teoriji i praksi". Danas je problem kako slaviti Jonkea, a nikad više ne objaviti njegovo životno djelo i ne držati se onoga što u toj knjizi piše. Naši ispravljači i lektori zatekli bi se u vrlo nezgodnoj situaciji kada bi se držali Jonkea. Eto pitanja o trajnosti naših djela, za mnoge: kako ne nadživjeti svoje djelo. Nezavisno od toga izvorni govornik hrvatskog jezika nosi iskustvo o tome kako se ograničava povjerenje u njegovu kreativnost. On više vjeruje u apsolutno znanje nego što primjećuje isprekidano disanje "znanstvenika" vezanog zahtjevima ideologije. Talijani uživaju govoreći talijanski, kao što Nijemci uživaju govoreći njemački, a užitka u govoru hrvatskog jedva da ima.
U školi su nas, praktično od prvog razreda osmoljetke, učili da je lijepa književnost izvor dobrog jezika. Možemo li kao odrasli ljudi sebi priznati da to nije istina?
- Riječ je o pedagoškom nesporazumu s lingvistikom. Recimo, kako se uopće biraju djela za školsku lektiru? Ne biraju se najbolje knjige, niti one koje će učenici najbolje razumjeti. Učenici ne razumiju Šenoino "Zlatarovo zlato" jer je njima danas nemoguće razumjeti organizaciju Habsburške Monarhije, kao što je nisu sasvim razumjeli ni ljudi koji su u toj državi živjeli. "Zlatarovo zlato" čita se na razini tanke pričice. Čitati to kao jezični uzor pogrešno je, jer je to jezik koji postoji samo u školskoj lektiri. Recimo, što djeci znače Šenoini aoristi i imperfekti?
Kad bi netko govorio u aoristu, svi bi mu se smijali...
- Naravno. Taj aorist je književna manira, a ni sam August Šenoa nije tako govorio. Takav jezik ne može biti uzor za istinski stvarni razgovorni jezik, a razgovorni jezik je najjači i najvitalniji sloj jezika. Općenito, književnost je samo jedna djelatnost u jeziku i na jeziku. Bez razgovora jezik se ne uči i ne razumije. I onda se čudimo zašto nam inače odlični glumci kad dođu na film uglavnom nisu prirodni.

PUBERTETSKA INTELIGENCIJA
Da, i zašto nam je dramska književnost takva da se čini kako razgovaraju knjige, a ne dramski likovi...
- Svakako, riječ je o ugrožavanju dramske književnosti, ali i mnogih drugih poslova koji se tiču jezika. Ljudi ne nauče prirodno govoriti, niti tu želje njeguju.
Jesu li hrvatski i srpski dva ista jezika?
- Oni su dvije književne norme, a o njihovom lingvističkom položaju svatko može saznati iz "Deklaracije o jeziku". Tamo dovoljno piše, pa koga zanima, može pročitati. Ali piše to i u drugim djelima, onim djelima koja njihovi autori preporučuju studentima drugog i trećeg stupnja, ali ne nastupaju s tim djelima u javnosti. Vidjet ćemo hoće li njihovi autori danas objaviti nova izdanja.
Dolaze li vam do ruku srpske novine? Naime, u posljednjih nekoliko godina događa se nešto neobično. U Beogradu se prihvaćaju i koriste neke riječi koje su u Hrvatskoj promovirane samo da bismo se razlikovali od Srba.
- Do mene ne dolaze ni srpske novine, ni knjige, ali to što govorite, za mene nije nikakvo iznenađenje. To što Srbi preuzimaju riječi koje smo mi patentirali samo ne odgovara našem kompleksu u vezi sa Srbima, a to je ono da oni nama samo nameću svoje riječi, pa se mi onda borimo protiv tih riječi. Srbi u svoj razgovorni jezik oduvijek uzimaju riječi sa svih strana. Karakteristika beogradskog govora je potpuna neselektivnost, pa je baš zato njihov razgovorni jezik tako uvjerljiv. Od lingvista je za to zaslužan Belić, ali i bez Belića situacija ne bi bila bitno drukčija. Zbog toga će Zvonimir Berković primijetiti kako Srbi imaju prirodniji film, a mi ćemo se jadati da imamo neprirodne glumce. U Srbiji je govor gibljiviji, a u nas se govor koči i neprestano se nešto ograničava. Mi izmišljamo riječi, a umjesto filologa imamo filologizirajuće literate koji ni filologiji ni književnosti nisu osobito pomogli. Recimo, Vjekoslav Kaleb bio je tipičan hrvatski filologizirajući literat. Izmišljanje riječi koje izazivaju podsmijeh je postupak koji kod nas još prolazi kao "briga za jezik", a zapravo odgovara dometu pubertetske inteligencije.

UVOZNICI ALKOHOLA
Iz čega izvire hrvatsko gađenje prema turcizmima i orijentalizmima? Čini mi se da je ono puno starije od vladavine HDZ-a?
- Valjalo bi se malo vratiti unatrag. Profesionalno bavljenje lingvistikom u nas traje od Stjepana Ivšića i dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, ali on se istog časa sudario s diletantizmom Nikole Andrića, autora knjige "Branič jezika hrvatskog", ortodoksnog vukovca i oca histeričnog tona u hrvatskoj polemici, čiji su argumenti znali biti naprosto smiješni. Recimo, on je rekao da se treba govoriti točka, a ne tačka zato što bi inače bio spar, a ne spor. Tek s Ljudevitom Jonkeom počinje pravo, veliko specijalističko bavljenje suvremenim hrvatskim jezikom.
Previše se diletanata i literata impresionista miješa u jezik. Oni zamjenjuju neki umiveni školski i pozornički način izražavanja s jezikom u cjelini, i to je nesporazum lingvistike sa samom sobom. Ona zanemaruje i jednu iznimno važnu civilizacijsku istinu. Hrvatski narod jedini je slavenski narod koji je u prošlosti imao izravan dodir s orijentalnom, njemačko-germanskom i talijansko-romanskom kulturom. Biti slijep za tako nešto, je strašno. Pa, nova hrvatska književnost počinje s orijentalnim vokabularom i s Vrazovim "Đulabijama"! Isto tako, ne želi se vidjeti i znati da je riječ alkohol, koja je u evropskim jezicima stotinama godina, zapravo arabizam, došla preko Španjolske. Riječ je o nerazumijevanju kulturnih konstelacija, za što smo krivi i mi filolozi jer smo po tradiciji jednostrano i eurocentrično obrazovani. Filolog zna da je dobro znati latinski i njemački, ali smo kasno i uglavnom kao samouci shvatili vrijednost orijentalnih jezika.
Orijentalne riječi u hrvatski često dolaze sa zapada, kao spomenuti alkohol, a recimo riječ kismet tko nije govorio sigurno će je govoriti, jer će je već danas naći u jednojezičnom rječniku njemačkog jezika kao usvojenu njemačku riječ.
U školi su nas učili da su zagađivači jezika ljudi koji puno koriste tuđice. Tko su iz vaše perspektive zagađivači?
- Zagađivači su ljudi koji se opiru jezičnoj praksi. Nijedan jezik ne uvozi tuđice ako mu tuđice nisu potrebne. Kao što smo riječi kajak i kanu uzeli posredstvom evropskih jezika s dalekih kontinenata, tako ne možemo bez pojmova kakav je npr. Gesamtkunstwerk. Takve pojmove šteta je prevoditi jer se prevođenjem izoliramo od svih ljudi koji te pojmove koriste. Lingvistika se u nas stalno bori protiv stranih riječi, a njih je sve više. To znači da je znanost u sukobu s jezičnom praksom i djelomično s vlastitim smislom. Razumljiva je bila borba protiv tuđica u vrijeme kada se u Zagrebu puno švapčarilo i kad se ljudima moralo govoriti da nije loše tramvaj cvajer nazvati jednostavno dvojka, ali danas to nema nikakva smisla.

TOČKA IZ RUSIJE
Svako malo poput topovskog đuleta iz crtanih filmova tresne pred nas nova riječ. Recimo, iritantni prijam koji je zamijenio uobičajeni prijem. Kakvog je smisla imala ta promjena?
- Zapravo nikakvog. Netko se sjetio etimologije i sjetio se da je prijem rusizam, što će nam smetati samo ako danas tako odlučimo i ako tako odlučimo baš na primjeru riječi prijem. Ali kada je na redu riječ točka, tada nam uopće ne smeta što je i to rusizam i što je točka u naše krajeve bar djelomično došla preko Njegoševa spjeva "Luča mikrokozma". Međutim, dok se kroz medije forsiraju takve proizvoljnosti i reetimologizacije, što je dokon posao, ostavlja se sasvim po strani sve drugo što se tiče jezika. Recimo, ako stranac sluša Hrvatsku televiziju, pitanje je koliko će naučiti hrvatski jezik. Na primjer, oni su ukinuli razliku među genitivima, kao otoka (jednina) i otokâ (množina). Lažne situacije traže i lažni jezik, kojim je uništen autorski i privatni pečat. Zato, bez onoga užitka u govorenju, nalazimo se pred problemom običnog razumijevanja. Opet protivno parastručnom mišljenju, kulture jezika nema bez kulture uopće. Lingvistika bi mogla o tome poučiti, ako ima koga da čuje