SEKSIZAM U JEZIKU |
SEKSIZAM U JEZIKU: ZAMKE I VARKE
Piše: Ivana Lovrić – Jović
Kruh i ruže br. 18
2003.
U zadnjem izdanju rječnika Vladimira Anića (Anić:1999) žena je u svom prvom, osnovnom značenju osoba po spolu suprotna muškarcu, a u 3., (razg. etnol.) stoji da je to osoba koja spada u poslugu ili u radnu snagu. Predstavljena je nadalje, vrlo pitoresknim kolokacijama, kao npr. javna žena, laka žena, žena iz stripa…
Pod pridjevom ženski možemo pronaći: ženska logika, ženska ruka, ženske bolesti, ženski pokret(i); pod imenicom žensko između ostaloga je navedeno i: (to ti je) kad žensko poludi, objašnjeno: žena je u strasti i ljubavi spremna na veće žrtve i smjelije nerazumnosti nego muškarac.
Talijanska jezikoslovka Alma Sabatini, istražila je novinska štiva, te došla do zaključka da činjenicu da organizacija jezičnog univerzuma počiva na muškarcu, najbolje svjedoči novinski i novinarski jezik koji lik žene uporno prikazuje stereotipnim figurama koje nipošto ne odgovaraju društvenoj stvarnosti u kretanju.
Mislim da jezične promjene neće imati previše smisla ukoliko ne budu popraćene i drugim velikim promjenama u tome smislu. Jer, dosadašnja nojevska politika našega društva pukim imenovanjem pojedinih struka u ženskom rodu nije promijenila ćud, već samo dlaku, no i nju tek naoko, jer je svima jasno da takva radna mjesta najčešće postoje samo nominalno.
U zadnje se vrijeme u hrvatskim jezikoslovnim krugovima sve više govori o osjetljivosti u jezičnoj porabi, tj. o raznim oblicima jezične korektnosti koji se tiču pripadnika pojedinih ljudskih skupina. Tako ćemo, zazirući od riječi Ciganin, Šiptar, upotrijebiti Rom, Albanac, a neki će jezici toliko pretjerati da će od sasvim dobronamjerna pokušaja preimenovanja pripadnika neke skupine, u ovomu slučaju rase, zapravo ismijati i njega i sebe. Doživjela je to engleska riječ nigger koja se sukcesivno mijenjala u negro, black, colored, Afro-American, African-American, da bi konačno dosegnula oblik African American. Problem, dakle, nastaje onda kada je jedna skupina nadređena drugoj, i to zbog ustaljenih predrasuda, a ne zbog same prirode stvari, točnije bića. Riječ je o općejezičnoj pojavi koju ne možemo pripisati ni jednom jeziku posebno. Ovdje ćemo ponajviše govoriti o skupinama koje čine spolovi. Jednakost pravâ između muškarca i žene, koja je utvrđena Ustavom, potanko je označena u našim zakonima, a priznaju je i političke snage ove zemlje. Bez obzira na to, jednakost u mnogim slučajevima ostaje samo pravno i moralno načelo koje još nije ostvareno u praksi svakodnevna života. Da bi se to ostvarilo, trebali bismo se osloboditi predrasuda, koje nisu uvijek ni prepoznatljive, jer su često skrite iza paravana objektivnosti, a prenose se i održavaju, između ostalog, i jezikom, najčešće, jezičnim oblicima. Iako se zna da je jezik aktivni sudionik u društvenoj izgradnji stvarnosti i da na taj način znatno može oblikovati i pogled na ženu današnjice, njega se još uvijek drži samo sredstvom objektivna prenošenja sadržajâ, ne misleći da je jezik taj koji kontrolira i manipulira našim umom. Osim što mi govorimo neki jezik, jezik govori nas. Jezični oblici koji nose ideologije i predrasude o ženi duboko su radikalizirani u našoj strukturi slušanja te ih, tako, teško prepoznajemo. To je njihovo najopasnije obilježje. Moram, međutim, istaknuti da ovaj rad ne želi biti feminističkim proglasom, bez obzira na spol i svjesnost autorice, i težit će objektivnosti, a neće se ni sustavno baviti samim oblicima te pojave u hrvatskom jeziku (osim pri oprimjerivanju same pojave), jer smo to, vjerojatno, već imali prilike čuti. Ono u što se može posumnjati jest opravdanost cilja jezikoslovčeva izleta u tu sferu jezika, te, ako cilj jest opravdan, a pretpostavimo da pobuda sama po sebi to jest, u kojoj je mjeri dužan proizvesti ili barem predložiti promjene, a kada pretjeruje; zatim, kada ovakva diskusija prestaje biti znanstvenom (ili ostaje takvom, ali se pretvara u iživljavanje intelektualne elite), a kad postaje zabavnim novinarskim štivom kojemu je cilj privući što veći broj čitatelja.
Da bi se odnos moći između dvaju spolova uravnotežio, potrebno je steći svijest o različitim oblicima i načinima kojima se ta nejednakost još uvijek podupire. Radi se, nerijetko, a pogotovo kad je o jeziku riječ, o sasvim nesvjesnim radnjama za koje nitko od nas nije ni kriv ni dužan (ako je uopće o krivnji riječ). Npr. ne upotrebljavamo čak ni oblike koje norma dopušta, jer su ti zauzeti drugim značenjem, koje je nastalo u vrijeme kada žene zaista nisu obavljale pojedina zanimanja (npr. javni bilježnik / bilježnica 1 sanjar/sanjarica).
Jezik je sredstvo kojim se svakodnevno i na najbolji način iskazuje životni stav, a on, osim svojim sadržajem, o govorniku progovara i sobom samim. Jezična je djelatnost specifični oblik društvene prakse kojom čovjek djeluje na univerzum oko sebe, organizirajući ga, mijenjajući ga i mijenjajući time i sebe sama (Škiljan 1985a: 11). S obzirom da se jezik ostvaruje u govoru, govor će biti prvim nositeljem promjena, a i samim tim što u govoru postoji trajna težnja za unošenjem promjena u sustav jezika. Prozodija i ostali nejezični elementi nisu jedini elementi koji nam daju sliku o govorniku, nego je to već i osnovni izbor riječi (oblika riječi), pa ćemo na taj način već veliki dio sebe otkriti upotrijebivši riječ psiholog umjesto psihologinja.
Kažimo, dakle, koju o univerzalnosti ove teme i ponešto o mogućim uzrocima neravnopravnosti u drugim jezicima, a za početak pojasnimo jedno pitanje općega karaktera, koje većina korisnika jezika nikad nije postavila, dok je jezikoslovcima to itekako poznato: odnos koji postoji između stvarnosti, jezika i misli. Jezik nije neposredan odraz stvarnih činjenica, već on izražava naš pogled na činjenice; osim toga, utjelovljujući se u pojedine oblike, on, u određenoj mjeri uzrokuje i određuje taj pogled.
Oprimjerimo odmah izloženo počevši sa slučajem koji je vrlo blizak našemu problemu. Na planu činjenične stvarnosti različitost između muškaraca i žena pojavljuje se u nekoliko vidova, ali razni jezici tu različitost uobličuju i predstavljaju na drukčije načine: u hrvatskom ju jeziku glagolski oblici (osim onih u kojima se pojavljuje glagolski prilog radni) ne ističu; u arapskom, međutim, glagoli imaju različite oblike za muški i za ženski rod u 2. i u 3. licu jednine, pa se na taj način "ti jedeš", kad se odnosi na muškarca kaže drukčije negoli bi se reklo da se ili ako se odnosi na ženu. Nama ta distinkcija može izgledati nepotrebnom, dok je Arapima sasvim prirodna: jasno je da se tu krije, iako dalek i nesvjestan, drukčiji pogled na svijet (u ovom slučaju na odnose među živim bićima) koji ova dva jezika odražavaju i pokazuju.
Po gramatici (Barić 1997), spol je izražen samo u imenica koje znače ljude i neke čovjeku bliže životinje, kod kojih je njihova društvena ili ekonomska uloga njime određena (naglašavanje autorice). Imenice koje označuju samo spolnu razliku javljaju se u parovima, npr. učitelj – učiteljica, suprug – supruga, i zato se zovu parne imenice, lat. nomina mota, a kad je riječ o tvorbenim parovima, ta se tvorba naziva mocijskom tvorbom. Najčešće je u parnim imenicama osnova muški rod, a iznimno je ženski, npr. tetka – tetak (Babić 1999:109). Rod je gramatička kategorija koja se očituje u slaganju imenica s pridjevskim riječima, a može biti muški, ženski i srednji. Donekle je vezan i uz značenje riječi. (Barić 1997)
O metaforičnosti rodova i o tome da i kod imenica koje izražavaju nešto neživo postoji povezanost između roda i simbolizma spola, pogotovu kada je riječ o slici i zamišljenome spolu koje smo mi stvorili, a koji su uvjetovani rodom riječi, poučavao je jezikoslovac Roman Jakobson. Simbolizam spolova oprimjerio je konkretnim slučajevima u pojedinim jezicima. U slavenskim je jezicima, npr., dan muškoga, a noć ženskoga roda te pjesnici dan predstavljaju kao ljubavnika noći; u romanskim jezicima, u ruskome, hrvatskome (…) smrt je ženskoga roda i predstavljena je likom starice s crnim rupcem na glavi, dok je u germanskim jezicima (gdje je muškoga roda, toth) predstavlja starac. (Sabatini:1987). Vidimo, dakle, da ni rod imenica nije toliko nebitan i zanemariv, a spomenimo i to da pri prevođenju, pogotovo književnosti, stvara podosta problema2
Pa pogledajmo, prije svega, što u pojedinim rječnicima znače muškarac i žena. U zadnjem izdanju rječnika Vladimira Anića (Anić:1999) riječ muškarac definirana je na sljedeći način: (…) odrasla osoba muškoga spola i u toj konstataciji nema ničeg što bismo mogli zamjeriti, ali zato u pridjevu muški, između ostaloga, stoji: 1. dostojan muža, pravog muškarca, (dok pod natuknicom ženski ne stoji dostojna žene, prave žene), … te sintagma muška ruka definirana: kad u kući postoji muškarac koji obavlja tipične poslove koji nisu za ženu…; a kao prilog, muški ima preneseno značenje: odlučno, hrabro, smjelo, odrješito (s kolokacijom muški postupiti), a pod imenicom muško javljaju nam se sljedeće fraze: prvo pa muško, s odgovarajućim objašnjenjem: prvo dijete je muško, sin, muškić (ob. se pozdravlja kao ono kako je najbolje ili što se prirodno željelo). Žena je u svom prvom, osnovnom značenju osoba po spolu suprotna muškarcu, a u 3., (razg. etnol.) stoji da je to osoba koja spada u poslugu ili u radnu snagu. Predstavljena je nadalje, vrlo pitoresknim kolokacijama, kao npr. javna žena, laka žena, žena iz stripa… Pod pridjevom ženski možemo pronaći: ženska logika, ženska ruka, ženske bolesti, ženski pokret(i); pod imenicom žensko između ostaloga je navedeno i: (to ti je) kad žensko poludi, objašnjeno: žena je u strasti i ljubavi spremna na veće žrtve i smjelije nerazumnosti nego muškarac. Iz navedenoga se dade zaključiti da je muškarac oličenje odlučnosti, hrabrosti, smjelosti i odrješitosti, da se prirodno želi da bude donesen na svijet, što dovodi do logičkog zaključka da je želja za ženskim djetetom neprirodna, što u ovakvoj (jezičnoj) stvarnosti i jest, jer bi malo koja majka djetetu poželjela težak život sluge ili neke druge radne snage, ili još teži, javne žene, koja će, kao takva, još lakše oboljeti od ženskih bolesti. Ako već donese na svijet dijete ženskoga spola, jedino što joj može poželjeti jest da bude sudionicom ženskoga pokreta i da uživa u njegovim plodovima. Bude li, pak, u odnosu s muškarcem, trebala bi mu biti dostojna, ako uopće poznaje značenje toga pojma, budući da sama nikad nije bila predmetom takva osjećaja, naime ne postoji kolokacija dostojan žene. Pri tom se u njega ne smije zaljubiti, a pogotovu ne strastveno, jer će onda biti spremna na veće žrtve i smjelije nerazumnosti nego njezin odabranik, što će, ustvari, značiti da je, ni manje, ni više, nego poludjela. No nemojmo ovom prilikom okriviti samo(g) autora, on je ipak u rječnik samo prenio društvenu stvarnost.
U talijanskome jednojezičnome rječniku LESSICO UNIVERSALE ITALIANO (u izdanju Istituto Enciclopedia Italiana) muškarac je božja kreatura, a ženu mu tek ženka/žena:
Prikladno nam je ovdje primijetiti da se pri definiranju žene nikad na poseže za jednim pojmom koji ju najbolje i najpreciznije razlikuje od muškarca, tj. onim što se leksikografskim nazivljem zove diferentia specifica generis proximi: to je činjenica da ona rađa, donosi dijete na svijet. Pa tako sve moguće osobine koje možemo primijeniti na muški spol, možemo primijeniti i na ženski, no postoji jedan jedini pridjev koji se može upotrijebiti samo u ženskom rodu, a to je pridjev trudna, (i odgovarajući mu semantički grozd: noseća, u drugom stanju, u blaženom stanju), izuzmemo li, naravno, arhaično i knjiško značenje muškoga roda toga pridjeva (umoran, utruđen)3.
Talijanska jezikoslovka Alma Sabatini, proučavajući ovu pojavu u talijanskome jeziku istražila je i novinska štiva, te došla do zaključka da činjenicu da organizacija jezičnog univerzuma počiva na muškarcu, najbolje svjedoči novinski i novinarski jezik koji lik žene uporno prikazuje stereotipnim figurama koje nipošto ne odgovaraju društvenoj stvarnosti u kretanju. Tako će u crnoj kronici, kaže Sabatini, žrtvi silovanja, biti potanko opisana odjeća, vrlo precizno određena duljina suknje i otvor dekoltea, boja kose, a po mogućnosti i zanimanje te nerijetko i ono što se doznalo o njezinu ponašanju u društvu….(naravno, sve to, ako je žrtva privlačna izgleda), te će se takvim načinom obavijesti sugerirati čitatelju štošta, a konačno i presuda. Ako je muškarac žrtva, najčešće se ne navode detalji njegova izgleda, možda tek dob i zanimanje. Jezik masovnih sredstava priopćavanja je područje jezika koje najviše diskriminira ženski spol, što eksplicitno, što implicitno..
Zanimljivo je da ne nailazi na takve poteškoće pri imenovanju sljedećih zanimanja: konobar/konobarica, blagajnik/blagajnica, frizer/frizerka). Navodi u tekstu još veliki broj sličnih slučajeva. Preberemo li malo i po vlastitu rječniku, s lakoćom ćemo zaključiti da se poteškoće pri imenovanju zanimanja žene javljaju češće kod zanimanja koja pretpostavljaju završen studij sedmoga stupnja, tj. posjedovanje diplome (Sabatini 1987).
Nabrojimo sada neke najčešće slučajeve seksizma u našemu jeziku:
1) nepostojanje imenice ženskoga roda za označavanje pojedine struke, djelatnosti, hobija, zvanja ili radnoga mjesta: npr. lovac, pilot, vatrogasac, (recimo da su to zanimanja koja u većini slučajeva ipak ne obavlja žena), no sljedeće nisu takva: kirurg, dramaturg, (i većina drugih imenica s ovim tvorbenim nastavkom), kardiolog, urolog, androlog, citolog, gonolog (i većina drugih imenica s ovim tvorbenim nastavkom) te ronilac, pekar, svećenik, vojnik i svi činovi u vojsci: časnik, bojnik, general, padobranac, … Istina jest da se npr. u Gramatici instituta za hrv. jezik i jezikoslovlje, navode mnogi oblici takvih imenica u ž. rodu, no to se spominje u vezi s tvorbom, gdje ih i očekujemo, a i Babić u jednome od svojih članaka, (gdje se bavi normativnim tvorbenim problemima te se priklanja tipu psihologinja, a ne psihologica), navodi dugi niz primjera koje je, zainteresiran za tvorbene nastavke, skupio od 1986. do 1998.g. od kojih navodim samo neke, npr.; danteologinja, , enologinja (2), etnologinja (2), kirurginja (2), komunikologinja, kulturologinja, (4), pedagoginja (6), psihologinja (15), sociologinja (2), stomatologinja, (2), teologinja (3), zoologinja; zatim, etnologica (2), pedagogica, psihologica (3); i psihološkinja (3). Sljedeći primjer ulazi među skupinu koja predstavlja najveću poteškoću, a to je značenjska zauzetost mocijskog parnjaka. Slučaj je to s radnim mjestom tajnika (Anić ga navodi kao muški ekvivalent tajnici, tj. obratno, s čim se ne možemo složiti), koji ne može imati kao mocijski par tajnicu, jer je značenje različito i to znatno4
- TAJNICI u opisu radnoga mjesta, npr. na veleučilištu, stoji:
radno mjesto: tajnica u uredu rektora
uvjeti: VŠS i radno iskustvo u tajničkim poslovima 1 g. ili SSS i radno iskustvo 2 g.
zvanje i položaj: namještenik II. odnosno III. vrste
platni razred: XVIII. – XV., odnosno XVII. – XIV.
neposredno odgovoran (obratimo pažnju na promjenu roda!): rektoru i glavnom tajniku (naglašavanje autorice)
poslovi: obavlja tajničke, administrativne i daktilografske poslove za rektora, prorektora i glavnog tajnika; sudjeluje u pripremi materijala za sjednice i sastanke upravnog vijeća i senate……, vodi urudžbeni zapisnik, knjigu putnih naloga i pošte, obavlja i druge poslove po nalogu rektora, prorektora i glavnog tajnika
- TAJNIKU stoji:
radno mjesto: glavni tajnik veleučilišta
uvjeti: pravni fakultet, 3 godine radnog iskustva…;
zvanje i položaj: namještenik I. vrste
platni razred: VI. – IV.
neposredno odgovoran: rektoru
poslovi: pomaže u radu rektoru, prorektoru i pročelnicima odjela, koordinira rad služba u rektoratu; izrađuje nacrte općih akata i ugovora, prati propise i daje objašnjenja i pravna tumačenja zakonskih propisa….; obavlja i ustrojava poslove u vezi s izborom u znanstveno nastavna i nastavna te suradnička zvanja, (i još 10 točaka koje zbog ograničenosti prostorom neću ni navoditi)5.
Naravno, primjećujemo da je u slučaju tajnika puni naziv glavni tajnik, ali to je službeni naziv, koji se ne pojavljuje ni u rječniku, ni u svakodnevnom govoru. Isto bih tako spomenula da nije riječ o nekom rijetkom radnom mjestu, a i to da ga danas podjednako obavljaju pripadnici oba spola, radilo se o radnom mjestu tajnice ili tajnika. A nadređenost se najbolje vidi iz onog dijela opisa gdje stoji da je tajnica neposredno odgovorna i tajniku. Tradicionalno je shvaćanje poslova koje obavlja tajnica uostalom i uvjetovalo naziv novonastaloj strojnoj tajnici: telefonskoj sekretarici koja je uvijek na usluzi da pamti i prenosi. Moramo, dakle, priznati da to zaista jest problem, praktični, uporabni, bez obzira na to što je tajnici često službeni naziv poslovodna tajnica, a tajniku glavni tajnik (ili osobni asistent za osobu muškoga spola) što je kalk s engleskog personal assistant6.
U nekim se jezicima, pak, otišlo toliko daleko, da ako i postoje, oblici ženskoga spola nisu zadovoljavajući jer imaju tvorbeni nastavak koji pridaje pejorativno značenje ili pak sliči umanjenici. npr. u talijanskom, tako, sufiks –essa (npr. professoressa, od professore), osim što predstavlja sufiks za tvorbu ženskoga roda ujedno je jedan od onih sufikasa koji su sami po sebi već obilježeni, odnosno imaju neki svoj semantizam, nerijetko, negativne konotacije, odnosno, u hrvatskom, sličnost tvorbenog nastavka za umanjenice –čica, i za ženski rod – ica. Predlaže se, u talijanskom, i rješenje professora (Sabatini 1997, prijedlozi u dodatku knjizi), što se opasno kosi s pravilima tvorbe. Francuskinje, pak, nisu zadovoljne oblikom poetesse (prema poet), već se radije nazivaju muškim oblikom poet.
2) kongruencija opisnog pridjeva ili pridjeva radnog u složenim vremenima s imenicama, za što je u skupini na koju se odnosi dovoljna prisutnost samo jedne imenice muškoga roda da bi pridjev imao nastavak muškoga roda; npr. Ivana, Marija i Marko su dobri ili Ivana, Marija i Marko su otišli. Naravno, riječ je ovdje o unutarjezičnoj datosti, o gramatici, a mi govorimo o izvanjezičnim pojavnostima, no govori nam nešto o tradiciji, kao i u spomenutom slučaju s arapskim jezikom.
3) prednost muškoga spola u suprotnim mocijskim parovima: muškarac/žena, dečki/djevojke, braćo i sestre, iznimka je ovdje (gospođe i gospoda), koja nas ne može zavarati, nego samo potvrditi izrečeno, s obzirom da se ovdje radi o pukoj susretljivosti, kavalirštini, a svakako nam potvrđuje da je redoslijed riječi i te kako važan. Usporedimo to, sasvim slučajno, s parovima riječi u kojima je uvijek prva riječ pozitivna, druga negativna: dobri i zli, lijepo i ružno…, uostalom i u nazivu same organizacije koja se bori protiv ovakvih i sličnih diskriminacija, nalazi se: jednakost između muškarca i žene.
4) određenje žena kao posebne kategorije u slijedećim primjerima: starci, umirovljenici, nezaposleni i žene, ili Cijelo je selo otputovalo ostavivši u napuštenim kućama žene i djecu.
5) prisutna su također i semantička ograničenja ženskoga roda što je posljedica obilježenosti ženskoga roda i dvostruke vrijednosti muškoga: npr. najbolji glumac može značiti da je najbolji od cjelokupnog glumišta, dok najbolja glumica ima jasno značenje.
6) određenost / neodređenost pridjeva vidljivija je u muškome rodu jer ima različite oblike (lijepa/lijepog(a) mladića) dok je za ženski rod razlika tek u vrsti naglaska (lìjepē žene: lîjepē žene) te se u pisanome jeziku ne osjeća. I ovo je, naravno, stvar gramatike, no to ne znači da ne ilustrira naš slučaj.
Kako vidimo dihotomija muški/ženski ne dijeli svijet na dva jednaka dijela što se tiče vrijednosti i moći. Gramatički rod nosi čitavi niz sintagmatskih i paradigmatskih kongruencija. Nama su najbitnije one sintagmatske, slaganje s pridjevima, pridjevima radnim, te treće lice jednine posvojne zamjenice (njegov, njegova)….
Naravno, savršeno je rješenje za sve slučajeve teško pronaći i nije dovoljno pridjenuti jedan ili jedini mogući tvorbeni nastavak, problem je složeniji, zadire i u skladnju. Riječ je ovdje o vrlo slojevitom području morfologije gdje, zapravo, svako rješenje prvi put predstavljeno izaziva odbojnost i oštru kritiku. Spomenimo i to da su u nekim zemljama EZ-a doneseni zakoni o feminizaciji ili maskulinizaciji imena nekih struka (Sabatini:1987)
Kako bi se ispravilo upravo izneseno stanje u jeziku, potrebne su promjene. Vjerujem, isto tako, da su na njih spremni i govornici i jezikoslovci. Problem koji je i bio povodom ovomu radu jest koliko će radikalne one biti, koliko će prelaziti granicu dobra ukusa i opravdanosti, koliko će koristiti, a koliko štetiti samome govorniku te, ono što nije nevažno, koliko će jezik vjerodostojno prikazivati društveno stanje.
Vratimo se, dakle, slučaju s početka članka tj. uzlaznoj ili bolje rečeno silaznoj putanji engleske tj. američke riječi nigger. Nameće nam se zaključak da se ovdje radi o obrnutom procesu: umjesto da se oblik mijenja zbog potreba jezične stvarnosti, jezična se stvarnost pokušava izmijeniti promjenom jezičnoga oblika. Drugim riječima, mijenja se riječ, pri čemu svaka nova poprima nepoželjan sadržaj, i to zato što u svijesti govornika ili korisnika toga jezika osoba crne boje kože, ili pripadnik negroidne rase, uvijek ima negativnu konotaciju, kako kod ga oni imenovali, za čim god posegnuli. To je, dakle, lažna i licemjerna borba protiv diskriminacije, koja upravo tako čestim mijenjanjem jezičnih oblika potvrđuje nepromjenjivost i krutost stava. Može se to dogoditi i sa svim budućim oblicima za zanimanja ženskog roda, ukoliko mi ne prihvatimo činjenicu da je žena pojedinom zanimanju dorasla koliko i muškarac. Osim toga, takvim se postupcima riskira dovođenje govornika u neugodnu situaciju. Naime, nije li u tijeku jezično-teorijskih promjena, velika je vjerojatnost da će sasvim nedužan uvrijediti pripadnika pojedine skupine. U našemu bi slučaju to bilo: pronaći imenice ženskog oblika svih mogućih zanimanja, a istovremeno ne provoditi u stvarnosti politiku zapošljavanja žena na takvim radnim mjestima. Naravno, ova se tvrdnja kosi s onom iznesenom na početku o tome da upravo jezični oblici nose ideologije te ih i pothranjuju, da je naš odabir jezičnih oblika taj koji govori o našem stavu tj. prvo bi trebao postojati stav, onda bismo taj stav morali izraziti u jeziku, a onda bi to uvjetovalo i promjenu u društvu. Kosi se i s tvrdnjom iz uvodnoga dijela da je jezik aktivan sudionik u društvenoj izgradnji stvarnosti i da na taj način znatno može uvjetovati i pogled na ženu današnjice, pa nam to nameće pitanje događaju li se društvene promjene prvo u društvu, pa se to onda odražava na jezik ili se promjene događaju prvo u jeziku (da bi se promjena dogodila treba postojati jasno stajalište, a ono se najbolje može izraziti jezičnim elementima), a onda u društvu. Vjerojatno je ovdje riječ o dvojbi sličnoj onoj je li nastala prije kokoš ili jaje, no nešto jasnije ipak jest: odgovor je u oba slučaja pozitivan, radi se o međudjelovanju jezika i društva u oba smjera.
Mislim da jezične promjene neće imati previše smisla ukoliko ne budu popraćene i drugim velikim promjenama u tome smislu. Jer, dosadašnja nojevska politika našega društva pukim imenovanjem pojedinih struka u ženskom rodu nije promijenila ćud, već samo dlaku, no i nju tek naoko, jer je svima jasno da takva radna mjesta najčešće postoje samo nominalno. Naime, budemo li uvrstili u svakodnevni rječnik kirurginju, dekanicu, akadem(k)inju, poslovoditeljicu, svećenicu, inženjerku…, a izgovorivši tu riječ budemo pomislili "Žena, pa dekan, žena, pa kirurg….", dakle bude li društvo i dalje gajilo iste stereotipe i predrasude, ženina će uloga ostati nepromijenjena. To jest, manifestira li se revolucionarno djelovanje samo u domeni jezika, a ne i drugdje, stvara se pogrešna slika društva, i jezik tada nije ono što bi po definiciji trebao biti: slika društva, već karikatura društva, u kojemu postoje oblici za koje ne postoji odgovarajući sadržaj, ili postoji samo na apstraktnoj razini. Na taj se način, dakle, licemjerje društva prikriva jezikom.
Drugim riječima, vjerujem da bi se većina žena složila, da ih oslovljavaju muškarcima, ako bi ih pri tom bili dostojni, astronautkinja neće imati ništa protiv toga da je i dalje zovu astronautom pošalju li je kolege, ipak, svemirskom letjelicom u neke drukčije svjetove, gdje spolova možda i nema.
Nije ovo pitanje samo pragmalingvistike, već i teorijske lingvistike, filozofije (sjetimo se nominalizma), zato što se bavi dvojbom hoće li nešto zaista nastati, postati ili opstati samo zato što ćemo mu dati ime. Drugim riječima, hoće li biti npr. više kirurginja na svijetu, samo zato što će njihova struka biti u rječniku navedena i pod ženskim spolom, pa čak i pod posebnom natuknicom ili je za tako nešto potrebno i društvo s drukčijim stavovima koje će takve promjene provoditi u stvarnosti, a ne samo u jeziku?
Nije li to, uostalom, mučilo i Shakespearea kad je književnost, filozofiju, a kako vidimo i jezikoslovlje, obogatio poznatom dvojbom: Bi li ruža mirisala i da se ružom ne zove?(Would a rose, by any other name, sounds as sweet?)
(Ovo je skraćena verzija referata održanog na Hrvatskom filološkom skupu 6 u Opatiji, 2000. godine)
Literatura
1. Anić, Vladimir (1998) Rječnik hrvatskoga jezika, treće, prošireno izdanje, Novi Liber, Zagreb
2. Babić, Stjepan (1999), «Dva tvorbena normativna problema i njihova rješenja» Jezik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, god. 46, br. 3
3. Barić et al. (1997), Hrvatska gramatika, Zavod za hrvatski jezik, Školska knjiga, Zagreb
4. Sabatini, Alma (1987), Il sessismo nella lingua italiana, ISTITUTO POLIGRAFICO E ZECCA DELLO STATO, Rim
5. Škiljan, Dubravko (1985a), Pogled u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb
1 Anić 1998 pod natuknicom bilježnik navodi: (m.i ž. spol), za bilježnik (pov)., onaj koji vodi administrativne poslove, npr. općinski bilježnik; a pod bilježnica: u korice povezani listovi predviđeni za pisanje I bilježenje; a ima i riječ bilježnikovica: razg. supruga bilježnika
2 primjer jednoga takvoga problema vidi u Katušić, M.: Appunti sulla "mitologia dei generi" nelle versioni croate della "Divina Commedia", SRAZ, Zagreb, br. XXIX - XXX
3 Dakako, izuzmimo ovdje pridjeve koji se odnose na bolesti vezane za isključivo ženske organe ili isključivo muške organe.
4 npr. u Institutu za Hrvatski jezik i jezikoslovlje osoba ženskoga spola koja je na toj funkciji potpisuje se ispod naziva tajnik.)
5 podatke sam dobila iz veleučilišta u Dubrovniku, u opisu uvjeta nisam navodila manje bitne činjenice, kao npr. poznavanje engleskog jezika, itd.
6 u engleskom to ipak nije istoznačnica od secretary. U rječniku Oxford Advanced Learner's Dictionary of Current English, New Edition, autor A.S. Hornby, Oxford University Press, London 1974, stoji pod personal assistant: one who helps an official, etc in an office, government department, etc usu doing more than secretary…).
http://www.zinfo.hr/hrvatski/stranice/izdavastvo/kruhiruze/kir18/18seksizam.htm
|
|