Neda Božinović: Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku,(recenzja)

Anđelka Milić

Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku*

Neda Božinović: Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku,’94 i Žene u crnom, Beograd 1996.

Kada se uporede burna društvena kretanja na istorijskoj sceni Srbije, usponi i padovi ženskih organizacija, pokreta i ličnosti u njihovom sklopu sa referalnom literaturom koja je autorki poslužila kao početna osnova za prikupljanje dokumentacije i pisanje studije na temu razvoja ženskog pokreta u Srbiji, onda se odmah uočava ogromna diskrepancija na štetu istorijske, teorijske i literarne obrade “ženskog pitanja” i njegovog razvoja u dva veka moderne istorije Srbije.

Otuda prvi utisak koji čitalac stiče čitajući monografiju Nede Božinović jeste da se zapravo radi o pionirskom poduhatu koji sažima dva veka borbi žena za ravnopravnost na ovim prostorima. Slobodno se može reći da je to prva istorijska studija o “ženskom pitanju” ili bolje reći o ženskom pokretu u Srbiji i to studija koju je napisala žena. Uvažavajući primedbe prikazivača, pa i drugih, treba odati priznanje autorki za hrabrost da pristupi tako zamašnom poslu za koji nisu ostojali ni elementarni prethodni uslovi u vidu prikupljene i obrađene dokumentacije, bibliografskih izvora itd., te za strpljenje koje je zahtevao ovaj jedinstven poduhvat. Pritom ova priznanja imaju poseban značaj ako se ima u vidu da autorka nije profesionalni istoričar te da je ovom poslu pristupila profesionalno ali i sa dubokom ličnom motivacijom učesnice ženskog pokreta od svojih studentskih dana pre II svetskog rata pa do sumorne današnjice kada izgleda da žene ponovo moraju da biju bitke za koje se donedavno smatralo da su zauvek dobijene. Međutim, ovaj susret učesnice istorijskog zbivanja i pisca, objektivnog istoriografa tog zbivanja, kao i u mnogim drugim slučajevima doveo je do nekih metodoloških teškoća i dilema koje su se mogle izbeći da se autorka više oslanjala na svoj ženski “instinkt”, a manje se držala nekih prevaziđenih metodoloških normi. Za sada toliko. Ali pre toga želimo da se vratimo dvema činjenicama koje ovu monografiju čine kamenom međašem u istoriografiji o ženskom oslobođenju u Srbiji: činjenici da je to prva studija koja obuhvata dvovekovnu istoriju ovih kretanja, i drugo, da je to pionirsko delo nastalo iz duha i inspiracije jedne žene.

Sa ovim dvema osobenostima srpska istoriografija o ženskom pokretu i borbi za ravnopravnost sledi već utabane staze i ponavlja već poznate i opisane momente iz burnih zbivanja oko ženske borbe za ravnopravnost iz razvijenih evropskih zemalja. To su opšta saznanja koja ova monografija samo rekapitulira dodajući poznatim mestima samo specifične okvire i konkretne ličnosti. Naime, opšte saznanje nam govori da na početku te istorije pratimo samo neme, ćutljive, bezglasne, nepokretne, bezoblične i neindividualizovane figure žena koje stoje izvan istorije, poput moćnih karijatida koje podupiru i štite svete tajne antičkih hramova, ali ostaju samo spoljašnji nemi posmatrači, izgnani iz svetog čina kojim se stiče moć... Zatim se iz te ćutljive i nepokretne gomile počinju da izdvajaju pojedinačna lica, najpre usamljena, pa onda u razgovetnijim grupama, pa onda glasovi i pokreti, bujica novih lica, ideja, dela i reči iz kojih se polagano poput strpljivog tkaljinog rada stvara i oblikuje jedna nova istorija, jedan novi i nepoznati poredak života u kome žene ne zauzimaju samo sporedna mesta, već počinju da ispunjavaju istoriju sopstvenim delima i mislima. Ovo “nastanjivanje” žena u istoriji nije moguće bez istorije pisane njihovom rukom. I upravo monografija Nede Božinović započinje jednu važnu etapu za buduću društvenu spoznaju o ženama i spoznaju samih žena o sebi i za sebe.

Šta sadrži ova istorija, čime se bavi i kako se bavi onim što nastoji da prouči i interpretira? Monografija počinje sa upoznavanjem feminističkog pokreta u Evropi XIX veka koji čini generalni kontekst za odvijanje sličnih kretanja u tek oslobođenoj Srbiji. Otuda je logično što se autorka najpre osvrće na Vojvodinu i istoriju ženskog pokreta u ovoj severnoj pokrajini Srbije u kojoj su evropske prilike omogućile da se najpre počne misliti i ozbiljno raditi na oslobođenju “ženskinja”. Iz Vojvodine će još čitav niz decenija strujati ideje, organizacije (poput Ujedinjene omladine srpske) i ličnosti koje će u Srbiju unositi inicijative i pokretati organizovanje žena. Potom će se pratiti nastanak prvih ustanova za obrazovanje žena u Vojvodini, potom njihovo širenje u Srbiji, raspravljaće se o nastanku prvih ženskih društava građanske orijentacije koja, pre svega, nastaju u duhu građanskog prosvetiteljstva i filantropije, do njihovog uključivanja u rad međunarodnih ženskih organizacija, što se završava Prvim svetskim ratom i brojnim učešćem žena iz Srbije i srpskih krajeva u njemu. Pored ovog organizacionog dela pažnja je posvećena i nekim značajnim aspektima napretka položaja žene u Srbiji XIX veka kao što su promene u strukturi zanimanja žena, obrazovanosti i posebno političkoj aktivnosti žena koja je uglavnom vezana za delovanje prvih socijalistkinja u Srbiji. U sklopu političkog delovanja i propagande ukazuje se i na nastanak ženske štampe u Srbiji (novine i časopisi namenjeni ženama).

Drugi manji deo monografije posvećen je radu žena i njihovom položaju u novoosnovanoj kraljevini Jugoslaviji; pokretima i organizacijama koje nastaju u novoj državi, o problemima koji nastaju u nastojanju da se različite, u nekim slučajevima i sasvim divergentne kulturne i političke tradicije ženskog organizovanja harmonizuju na jugoslovenskom nivou i težnjama ka unifikaciji i centralizaciji tih raznih struja, koje su, to sada možemo konstatovati, nanosile više štete ženskoj stvari nego što su je unapređivale.

Treći deo monografije predstavlja, u stvari, srž studije, po kojoj je monografija dobila naslov (”Žensko pitanje”). Reč je, zapravo, o sagledavanju borbe žena za ravnopravnost u okvirima komunističkog pokreta i partije koja je obeležila najveći deo istorije Srbije XX veka, tj. čini nam se bar polovinu ovoga veka. Najpre, ovde se raspravlja o pripremama i nastanku Antifašističkog fronta žena kao najmasovnije i veoma značajne organizacije u antifašističkom otporu i borbi protiv okupatora Jugoslavije u II svetskom ratu, te o sudbini ove organizacije posle završetka rata i uspostavljanja sistema socijalističke vlasti. Autorka nam veštom selekcijom odabranih dokumenata predočava istoriju sužavanja, onemoćavanja, i na kraju ukidanja ženske organizacije unutar komunističkog poretka vladanja, njeno pretvaranje u izolovani kadrovski geto za regrutaciju ženskih kadrova u sistemske institucije pod nazivom Konferencija za društvenu aktivnost žena. Knjiga se završava pregledom aktivnosti žena na obnavljanju nezavisnog ženskog pokreta za žensku ravnopravnost i dostojanstvo koje se uobličavaju uglavnom u Beogradu sa procesom rastakanja socijalističke Jugoslavije u situaciji rata i krize.

Autorka je knjigu nastojala da obogati i učini interesantnijom za običnog čitaoca prigodnim izborom fotografija koji prati izlaganje pojedinih etapa i događaja u njima. Osim toga stručnom čitaocu su ponuđeni sažeci osnovnih statističkih podataka o ženama u Socijalističkoj Jugoslaviji, rezime na engleskom i bibliografija arhivskih i drugih izvora na temelju kojih je monografija rađena.

Sve u svemu i po ovoj brižljivoj opremi knjige upućeni smo da knjigu tretiramo kao ozbiljan stručni istoriografski pristup istoriji žena ovog podneblja. Međutim, upravo ta ambicija dovodi autorku u neke neizbežne koncepcijske i metodološke probleme. Koncepcijski, srž knjige, tj. njen najveći deo čini pristup ženskom pokretu koji ga svodi na “organizaciono rešenje” unutar Komunističke Partije i pokreta pre, za vreme i posle II svetskog rata u socijalističkoj Jugoslaviji. Takav pristup učinio je da se kako ukupna aktivnost žena za vlastito oslobođenje, tako i sva raznolikost njihovog učešća, delovanja i osvešćivanja u okvirima antifašističke borbe, i posle u okviru socijalističke izgradnje posmatra isključivo legalistički, tj. kroz pravno ili šire normativno omeđivanje i razgraničavanje ženskog organizovanja i delovanja u odnosu na ostale oblike partijskog, ne-partijskog, i uopšte društvenog delovanja i rada. Otuda, kao što smo primetili u vezi sa naslovom monografije – on tačno označava ovaj bitno suženi predmet studije; nije reč o istoriji žena, niti o istoriji ženskog pokreta već o istoriji “ženskog pitanja”. Takav pristup i bez svesne namere autorke tendira ka prihvatanju stava prema kome je čitav prethodni tegoban, ali uspešan razvoj ženskog pokreta tokom XIX veka, samo predigra, prolog za postavljanje “ženskog pitanja”, kao što se čitava borba žena, koja je s jedne strane okrenuta prema spoljašnjem neprijatelju – okupatoru, a sa druge strane prema – unutrašnjim stegama vlastite poslušnosti i tradicionalizma, svodi na odnos žena prema “ženskom pitanju” kako ga je postavila i “rešila” Komunistička partija. Pri tom, to ne znači da se autorka i saglašava sa takvom interpretacijom i smislom borbe žena za vlastitu ravnopravnost u najznačajnijem istorijskom periodu društvene istorije Srbije. Ona će svoje negodovanje, neslaganje retko izraziti kao autorski stav, a najčešće će nastojati da veštim kombinovanjem sadržaja pojedinih partijskih dokumenata pokaže objektivnu pasivizaciju žena i eroziju u tumačenju smisla i potrebe za ženskim angažmanom unutar socijalističko-komunističkog pokreta, ili će pak kritiku takvih shvatanja implicitno sugerirati insistiranjem na posledicama koje su takvi pogledi imali ne samo za žene već za funkcionisanje i promenu čitavih segmenata društva (porodice, na primer). Ali ono što je najupadljivije u ovakvom indirektnom iznošenju sudova autorke, jeste njeno potpuno samoisključivanje, prigušivanje autorske ličnosti kao učesnika zbivanja o kojima se u knjizi raspravlja. U knjizi, sem u nekoliko redova kada autorka podseća na svoje studentsko angažovanje u naprednom predratnom omladinskom pokretu, nema ni retka o vlastitim iskustvima, zapažanjima, nema komentara na pojedine odluke koje su itekako morale pogađati autorku kao učesnicu partizanskog rata, i o kojima je moralo biti različitih mišljenja i diskusija u ženskom “getu” partijskog establišmenta u periodu posleratne izgradnje zemlje, što je autorki moralo biti poznato. Princip samoisključenja primenjen je, takođe, i kada je reč o drugim važnim ženama, učesnicama antifašističkog pokreta i borbe, a od kojih su neke po svoj prilici bile u intimnom prijateljskom i rodnom kontekstu autorke. Ovde se može kritičarki prigovoriti da ona u knjizi traži ili pak pokušava da sugerira nešto što je autorka koncepcijski odbacila kao metod i pristup u svom poduhvatu. Naime, da kritičarka pokušava da nađe memoarske iskaze ili građu unutar jedne principijelno istoriografske studije. Međutim, ovde se samo prividno radi o sukobu između objektivne istoriografske studije i memoarskih ličnih svedočenja i iskaza u slučaju autora-učesnika. Taj iznuđeni sukob, koji je doveo do povlačenja ličnosti učesnika pred figurom objektivnog istoričara, kao i sva druga principijelna koncepcijska i metodološka rešenja koja smo konstatovali dolaze od, po našem mišljenju, jednog pogrešnog ili bolje reći prevaziđenog shvatanja pojma naučne istoriografske objektivnosti, a pogotovu kada je reč o ovom posebnom njenom segmentu – segmentu ženske istorije. Reč je o takvom konceptu objektivnosti koji istoriju svodi na objektivistički prikaz sleda dokumenata koji izostavlja iz svog prikaza razumevanje subjekata koji u toj istoriji učestvuju. To je istorija koja se oslanja na “čiste” fakte, koja beleži dokumente, datume, iskaze važnih ličnosti na važnim sednicama ili dokumentima, koja beleži biografije značajnih ličnosti, koja analizira formulacije i stavove u nekim značajnim dokumentima i eventualne reformulacije, menjanje originalnih smislova i ciljeva u pratećim instrumentima itd. Ukratko, to je istorija bezimenih i institucionalizovanih kolektivnih subjekata – institucija. U njoj nema živih ljudi od krvi i mesa, (ima ih samo kroz datume njihovim biografijama), nema subjekata društvenog delanja koji misle, odlučuju, koji se protive ili slažu, sukobljavaju među sobom i sa “istorijskom” realnošću kako je oni sami vide i interpretiraju.

Ukratko, ako želimo da sažmemo šta smo dobili ovom studijom, možemo sa punom odgovornošću da kažemo kako smo dobili stručnu “mušku” istoriju ženske borbe za ravnopravnost. U toj muškoj istoriji ne postoje žene kao subjekti, aktivisti, borci, poslušni i neposlušni članovi Partije, operativci ili lideri. U toj istoriji postoje organizacije, dokumenti, rezolucije, norme, statuti, i “pitanja” oko kojih postoje slaganja i ne slaganja (na metafizičkom nivou, jer se nikada ne operacionalizuje ko pitanja formuliše i ko treba da se slaže). U tako shvaćenoj istoriji žene se pojavljuju kao istrajni i uporni gubitnici. Na kraju dvovekovne istorije njihovih borbi za ravnopravnost, opet ih nalazimo u potrazi za pravom na ljudsko dostojanstvo i nezavisnost. I pitamo se da li je to i poslednji put? A upravo je to ono što je najspornije u ovakvom pristupu i što se u konačnom kosi sa čitavim životnim iskustvom same autorke i smislom života posvećenom ovom cilju. Uprkos generalno lošim rešenjima, kolektivnim padovima i skretanjima od postavljenih ciljeva i vizija pravednog društva, verujem da autorka sebe i većinu svojih saputnica, ne vidi kao gubitnice. Uostalom, iz takve perspektive ne bi se nikada rodila ideja da se piše ovakva istorija, niti bi postojala strast da se taj projekat uprkos brojnim teškoćama okonča. Time nas ona samokritički suočava sa problemima i ograničenjima tradicionalnog objektivističkog istoriografskog pristupa društvenom iskustvu posebnih društvenih grupa, a naročito žena, ukazujući na nužnost otvaranja prema više subjektivnom i doživljajnom pristupu u kome žene zaista progovaraju iz srži društvene zbilje. Uvereni smo stoga da knjiga Nede Božinović predstavlja neophodnu kariku u toj novoj istoriji i istorijskoj svesti u nas.

Anđelka Milić

Filozofski fakultet, Beograd

Oktobar 1996.