Intervju: dr Stanko Pihler



Opsene, zavaravanja i autonomija

Uverenje da je demokratizacija i decentralizacija Srbije pitanje svih pitanja naše današnjice okupilo je, pod okriljem novosadskog Centra za regionalizam, elitna domaća pravnička imena na projektu formulisanja ustavno-pravnog okvira decentralizacije Srbije i autonomije Vojvodine. Cilj ovog posla stručne grupe, na čijem čelu je dr Dejan Janča i u kojoj su još dr Momčilo Grubač, dr Stanko Pihler, dr Marijana Pajvančić, Desimir Tošić, Slobodan Vučetić i Zoran Ivošević je da se do kraja idućeg meseca sačini koncept decentralizacije koji bi mogao biti osnova za izradu budućeg ustava nove, demokratske Srbije. Naravno, ukoliko bi, nakon javne promocije ponuđenog koncepta i lobiranja za njega bio moguć konsenzus relevatnih političkih snaga opredeljenih za novu, drugu Srbiju.

A upravo se pitanje te nove, ¨druge Srbije¨ postavlja i pred sagovornikom ¨Vojvodine¨ dr Stankom Pihlerom, koji je, shodno podeli poslova na pripremi tematskih separata budućeg koncepta stručne grupe, zaokupljen prilogom o problemu autonomije i njenim ustavnopravnim uređenjem, odnosno statusom Vojvodine. Da li je, dakle, moguće uopšte i govoriti o autonomnoj Vojvodini bez drugačije, ¨nove Srbije¨? I koje je, sa druge strane, značenje Vojvodine za tu ¨drugu Srbiju¨, pa i Jugoslaviju. Konačno, kakva je dakle Srbija i Jugoslavija potrebna Vojvodini?

– Da bi se ovde uspostavio bilo kakav oblik autonomnosti, a posebno autonomne Vojvodine, osnovna je pretpostavka drugačija Srbija i u pravnom i u faktičkom smislu. U konstitucionalnom značenju. Trenutno je teško ustanoviti poziciju Srbije. Ona je u nesporazumu i sa drugima i sa samom sobom, a morala bi biti određena i prema drugoj republici i unutar sebe. Bez toga se ne može obezbediti nužan politički i pravni identitet, kako sa unutrašnjeg, tako i sa međunarodnog stanovišta. Srbija već duže vremena nema samoidentifikacije u bilo kom značenju tog pojma. Zato nema ni potreban politički legitimitet, pa ni moralni integritet.

Kada je u pitanju autonomija Vojvodine, treba imati u vidu da se u društvenim i posebno političkim zbivanjima procesi ne odvijaju nekom nužnošću i automatizmom. Drugim rečima, nije dovoljno obezbediti takozvane objektivne uslove, već je, pre svega, neophodna svest o odgovarajućoj potrebi – na primer o potrebi određenog oblika organizovanja – i angažman na osnovu takve svesti. Pojam demokratizacije je sam po sebi, kao mnogi pojmovi, relativan i istovremeno označava kategoriju koja je podložna stupnjevanju, gradiranju. U kojem momentu je obezbeđena ¨demokratizacija¨ neke političke zajednice – složeno je pitanje. Za autonomiju Vojvodine je to važno zbog mogućih političkih opsena, zavaravanja, dobronamernog ili nedobronamernog. Naime, postavlja se pitanje da li je ¨demokratizacija¨ Srbije sama po sebi dovoljan uslov za uspostavljanje političko-teritorijalne autonomije Vojvodine, ili je to tek nužni društveno-politički okvir ili pretpostavka za istinski angažman u vezi autonomije. Bez njega – autonomije nema! Mogući odgovor na ovo pitanje je bitan i zbog jednog drugog pitanja: da li je za demokratizaciju Srbije nužna autonomija, to jest da li je autonomija Vojvodine uslov demokratizacije Srbije? Mnogi, pre svega van Vojvodine, misle da to nije nužno. Čini mi se da je demokratizacija nužna za svaki oblik autonomnosti (ličnosti, univerziteta, regija), ali i da bez njih nema demokratije. Pitanje je da li to važi, kada je Srbija u pitanju, i za autonomiju Vojvodine. Moj odgovor je, iz niza razloga, potvrdan.

Svedoci smo različitih stavova o Vojvodini i njenoj autonomiji. Kako ti različiti pristupi aktuelnom političkom problemu Vojvodine mogu da se odraze i utiču na razvoj autonomističke ideje?

U aktuelnim zbivanjima nema jedinstvenog stava oko konstitucionalnog položaja Vojvodine. Postoji mišljenje da ona nije nužna ne samo kao autonomija, već ni kao pokrajina. Suprotan stav je da Pokrajina ima smisla tek kao autonomija, a da je sve ostalo politička manipulacija ili zavaravanje. U nekim projekcijama – bilo političkih partija ili pojedinaca – uvodi se kategorija ¨regionalizacije¨ kao rešenja za Srbiju i Vojvodinu, pri čemu se nude različiti modeli ovakvog tipa decentralizacije ili navodne decentralizacije. Ovde vreba jedna varka: da je svaka regionalizacija nužno decentralizacija!Takvi regionalistički pristupi, u pravilu, čine pokrajinu kao autonomiju – suvišnom. Iza većine koncepata ¨regionalizacije¨ krije se centralizam. To nije ništa novo. Već je viđeno.

U kojem modelu vidite onu novu, autonomnu Vojvodinu?

– Ovde se prepliću ¨staro¨ i ¨novo¨. Autonomija Vojvodine ne bi trebalo da bude u svemu ¨novo¨. Ona je ujedno i ¨stara¨. Vojvodina je, od stvaranja Jugoslavije, uvek bila autonomni politički subjekt i zato je legitimno i legalno da bude i autonomni pravno-konstitucionalni subjekt u bilo kojoj varijanti organizovanja Srbije i države u kojoj je eventualno Srbija. Kako će ostali delovi Srbije biti konstituisani – njihovo je autonomno pitanje.

U smislu savremenog poimanja regionalizma, na međunarodnom i unutrašnjem planu, moglo bi se tvrditi da taj koncept može pojmovno da ¨pokrije¨ i pojam teritorijalne političke autonomije, to jest da obuhvati pojam autonomije kao regije, ili pokrajine kao autonomne regije. S druge strane, regionalizam može da odredi i organizovanje, to jest decentralizovanje i same pokrajine kao autonomije. Drugim rečima, autonomija mora biti decentralizovana prema konceptu tako shvaćene regionalizacije. On može da ima dublje značenje i za samu Srbiju, njenu demokratizaciju, novu njenu identifikaciju i položaj u širem prostoru. Naime, za tumačenje pojma i smisla autonomnosti kao konstitucionalnog pojma, posebno značenje ima pojam lokalnog, decentralizovanog. U društvu otvorenom i demokratskom, sve javne poslove treba primarno obavljati na lokalnom planu. Život je ljudski lokalan, a njegovo bogatstvo u posebnom. Ta ideja lokalnog dobija svoj specifičan izraz i značenje kroz savremeni koncept regionalizma. U širem značenju i pitanje autonomije se može smestiti u taj kontekst.

Pred nama je jedna nova stvarnost – stvarnost razvijene ljudske komunikacije, koja neminovno dovodi do sve naglašenijeg multikulturnog prožimanja. Za takvu stvarnost moramo imati konstitucionalni model. Vidim ga u razuđenom i elastičnom regionalizmu kao specifičnim oblicima autonomnosti regija, koje će imati svoj civilni i civilizovani identitet. Regije će se ne samo dodirivati, već i preklapati, u vidu koncentričnih krugova. Mreža regija će činiti život ljudski ne samo podnošljivim, već i bogatijim. Njima se prevazilazi kruti devetnaestovekovni koncept suvereniteta i omogućava široki prostor raznovrsnih identifikacija: ličnih, grupnih, pa i globalnih. Granice gube svoj klasični smisao, postaju otvorene i ¨meke¨. Živeći u bilo kojoj regiji čovek će biti u komunikaciji sa čitavom mrežom regija i identiteta.

U takvom, već delimično prisutnom svetu, vidim i Srbiju i Vojvodinu u njoj.

Sve je više priča o Vojvodini i njenoj autonomiji, naravno, različitih. Da li toliko govora o autonomnoj Vojvodini, po Vama, daje razlog za optimizam?

– Pokušaću ukratko da obrazložim razloge moje skepse. Oni su vezani za tri faktora: dva su unutrašnja, a jedan je spoljašnji. Unutrašnji se tiču Srbije i same Vojvodine. Mislim da u Srbiji nisu na vidiku dovoljno snažni demokratski potencijali koji su u stanju da shvate i realizuju autonomiju Vojvodine. Naprotiv, mislim da su mnogo prisutniji oni koji sprečavaju artikulisanje Vojvodine kao autonomije. Što se tiče Vojvodine, iz koje bi trebalo da se angažuje politički autonomistički potencijal, situacija je takođe nepovoljna. Ona sve više ¨navikava¨na postojeći red stvari i može lako da se desi da u određenom trenutku prihvati neka palijativna rešenja kao ¨zamenu¨ za autonomiju. Međunrodni faktor, pak, nije u ovom momentu naklonjem autonomiji Vojvodine u tom smislu da bi se intenzivnije angažovao oko njenog uspostavljanja. Ona ga ne ¨uznemirava¨ na način i sa intenzitetom kako je to postalo već uobičajeno na ovim prostorima. Zato on nije osobito motivisan da se, bar u dogledno vreme, intenzivnije angažuje oko nečeg što je, ipak, primarno naše autohtono i autonomno pitanje.

Razgovarala: Žužana Serenčešhttp://www.vojnel.co.yu/Januar/05Intervju/inter.htm#1*


dostęp: 1 sierpnia 2006