Srećko M. Džaja, BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI MITOLOŠKI ODRAZI |
Srećko M. Džaja, BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI MITOLOŠKI ODRAZI
mancipacijsko razdoblje 1463.- 1804. Mostar: ZIRAL, 1999, Dodatak 1 (pp. 227-249).
6 O tome Srećko M. Džaja, Die politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991). Mit besonderer Berücksichtigung Bosnien-Herzegowinas. München: R. Oldenborug Verlag 2002, posebno 3. poglavlje pod naslovom "Bosnien-Herzegowina im jugoslawischen Staat", pp. 159-261. (Untersuchunge zur Gegenwartskunde Südosteuropas 37.).
41
Bošnjačka historiografija na srpsko-hrvatski procjep odgovorila je posebnim zanimanjem za osmansko razdoblje bosanske povijesti (što je razumljivo!) i spekulativnim traženjem vlastitih korijena u bosanskom srednjovjekovlju (štoje s pozicija novije kritičke historiografije opsoletno i neprihvatljivo!). Do znanstvenih kritičkih konfrontacija između spomenutih triju historiografija i njihovih lobija na međunarodnom planu još nije došlo.7 Umjesto toga prisutan je jednostran pristup povijesnim izvorima, odnosno nekritičko pobijanje iskaza jednih izvora iskazima drugih ili pak jednostavno međusobno ignoriranje. Facit: U dasadašnjim povijesnim pogledima na prošlost Bosne prevlast su zadržali mitološki tipovi historiogafije.
Mitologizacije bosanske povijesti daju se ulančati u tri mitološka balkanska sklopa, koje su organizatori ovoga skupa predstavili kao okvir historiografskih diskursa - tj. mit o samoniklosti i samobitnosti, mit o starodrevnosti i mit antemurale kao metafora za međusobna duhovna, kulturna i politička razgraničavanja među balkanskim narodima - ali bosanska mitološka paleta je "bogatija" i polimorfnija, negoli je to slučaj s bilo kojom drugom balkanskom regijom. Uzroke nastanka toga fenomena treba potražiti u povijesnim promjenama, kojima je Bosna bila temeljitije izložena negoli ostale balkanske zemlje. Paradoksalan karakter povijesnih mitova o Bosni leži u tome, što se njima pokušava osporiti činjenica, da je Bosna u svojoj povijesti bila izložena intenzivnim demografskim promjenama i utjecajima različite civilizacijske provenijencije, s ciljem da se u njoj izgradi takva kulturna i politička infrastruktura, koja bi osigurala dominaciju samo jednog naroda a drugim bh. narodima i etničkim skupinama otvorila put u gubljenje vlastitog identiteta i iščeznuća s povijesne pozornice.
Apstrahiramo li od mita o bosanskom krivovjerju ili bogumilstvu, kojim su se služili suvremenici srednjovjekovne Bosne, da bi Bosnu podvrgli svojim interesima, onda je u modernoj povijesti srpska strana bila ona, koja je prva sustavno mitizirala bosansku povijest, proglašavajući Bosnu srpskom i samo srpskom zemljom. Čelnici srpske mitizacije Bosne Dositej Obradović (1742.-
7 O tome Srećko M. Džaja, "Tri kulturno-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografija", Jukić 30-31, Sarajevo 2000./01., pp. 145-155; v. također Marko Karamatić, "Historiografija s posebnom namjenom. Rat religijâ na tlu bivše Jugoslavije?", Bilten Franjevačke teologije Sarajevo, god. 28, br. 2, Sarajevo 2001, pp. 5-20.
42
1811.) i Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1811.) reducirali su problem identiteta na jezični medij, pa cjelokupnu jezičnu kulturu Bosne proglasili "naj-čišćim srpskim jezikom." Vukov suvremenik srpski političar Ilija Garašanin (1812.- 1874.) išao je korak dalje, pa je svojim Načertanijem (1844.) stvorio akcioni program, kako Bosnu "prisajediniti" Srbiji. Posao je nastavila gotovo cjelokupna srpska intelektualna elita, koja koncem 19. st. počinje govoriti o trećem, srpskom Balkanu kao pandanu starogrčkog i bizantskog Balkana8, da bi povodom izbijanja aneksione krize 1908. tadašnje prvo pero srpske znanosti - međunarodno priznati geografi etnolog Jovan Cvijić (1865.- 1927.) u brošuri pod naslovom Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem (Beograd 1908) Bosnu proglasio ne jednom graničnom oblasti, odnosno antemuralem srpstva, nego geografskom i kvalitativnom jezgrom srpskog naroda u cjelini. Jer, prema Cvijiću, Bosna i Hercegovina "nisu za Srbiju i srpski narod ono što su Elzas i Lotringija za Francuze ili Trenta i Trst za Italijane ili alpijske austrijske oblasti za Nemačku, već ono što je oblast Moskve za Rusiju i što su najčvršći [sic! najčišći?!] delovi Nemačke i Francuske za ova dva naroda, oni dakle delovi koji su najbolji predstavnici nemačke i francuske rase" (pp. 16-17), te upozorio da će vladati "pakleno stanje" sve dok BiH ne dođe u srpske ruke, da bi svoj spis završio prijetnjom "srpski se problem mora rešitisilomrpskiseproblemmorarešiti silom" (p. 62, kurziv u originalu), koja je u prijevodima spomenute brošure na europske jezike jednostavno ispuštena. U okvirima dviju jugoslavenskih država - monarhističke i socijalističke Jugoslavije - provođena je latentna srbizacija Bosne, a ideologem o Bosni i Hercegovini kao srpskoj zemlji dobivao je u srpskoj historiografiji blaže i sofisticiranije formulacije, kao štoje naprimjer ona, da su se bosanski srednjovjekovni kraljevi krunili srpskom krunom.9
8 O tome i dalje Srećko M. Džaja, Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918). Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie. München: R. Oldenbourg Verlag, 1994, pp. 192-197, 232-233. (Südosteuropäische Arbeiten 93.). Hrvatsko izdanje, nažalost s mnogo tiskarskih pogrešaka, pod naslovom Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Inteligencija između tradicije i ideologije, Mostar-Zagreb: ZIRAL, 2002, pp. 194-199,234. Usp. Lazo M. Kostić, Šta su Srbi mislili o Bosni. Političko-istorijska studija. München: Iskra, 21975; Ljubinka Trgovčević, Naučnici Srbije i stvaranje jugoslovenske države 1914-1920. Beograd: Narodna knjiga/ Srpska književna zadruga, 1986.
9 O tome Srećko M. Džaja, op. cit. gore u bilj. 5; v. Dubravko Lovrenović, "Srbija na Zapadu". Bosanskohercegovački Dani [Sarajevo] br. 175, 6. 10. 2000, pp. 50-51.
43
Za razliku od srpskih "dosljednjih" i "tvrdih" mitologizacija bosanske povijesti, hrvatske percepcije Bosne mnogo su "nesigurnije" i "nedosljedni-je". U hrvatskom slučaju suočeni smo s radikalnim zaokretom, koji se zbio u vremenskom rasponu od Ante Stračevića (1825. - 1896.) do Franje Tuđmana (1922. - 1999.). Ante Starčević je u bosanskomuslimanskom gornjem sloju društva vidio "najstarije europsko i najčišće hrvatsko plemstvo," a hrvatska historiografija 19. stoljeća Bosnu je smatrala hrvatskom zemljom na temelju povijesnog prava, prema kojemu je srednjovjekovna Bosna pripadala hrvatskom političkom i kulturnom korpusu. Otklon od te pankroatističke predodžbe o Bosni i Hercegovini započeo je još u austro-ugarskom razdoblju, kada se hrvatska politička i intelektualna elita kolebala između velikohrvatstva i difuzno zamišljenog jugoslavenstva10 te se produbio u prvoj Jugoslaviji (1918. - 1941.), koja je bila definirana kao država "troimenog naroda" Srba, Hrvata i Slovenaca, ali se političke elite nisu mogle složiti oko oblika države - unitarna država ili pak tročlana federacija Srba, Hrvata i Slovenaca. U političkom sporu o Jugoslaviji kao državi triju naroda (hrvatsko i slovensko shvaćanje) ili pak samo triju plemena jednog jedincatog naroda (srpsko shvaćanje), ni srpska ni hrvatska strana nisu vodile računa o specifičnom povijesnom, demografskom i političkom razvitku BiH, nego su tražile rješenje isključivo u srbizaciji odnosno kroatizaciji, da bi na koncu tzv. Srpsko-hrvatskim sporazumom 1939. međusobno podijelili ovu zemlju. Tu suženu koncepciju o BiH kao zemlji isključivo hrvatskih i srpskih interesa komunistički režim Druge Jugoslavije djelomično će doduše korigirati, ali zbog vlastitih sistemu imanentnih društvenih i političkih predrasuda neće uspjeti prevladati11, tako da će bh. društvo nakon sloma komunističke Jugoslavije put u budućnost opet potražiti u izrazito nacionalističkim konceptima, a hrvatska politika pod vodstvom Franje Tuđmana ne samo napustiti iluziju o Bosanskim Muslimanima kao Hrvatima islamske vjeroispovijesti, nego svoju politiku graditi na postavkama Srpsko-
10 Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju ..., pp. 200-209, 223-228.
11 O tome Srećko M. Džaja, op. cit. gore u bilj. 6.
44
hrvatskog sporazuma iz 1939., Bosnu nazivati "kolonijalnom tvorevinom"12, a bosanskohercegovačke Hrvate s kontinuiranom prisutnošću i tradicijom na tlu BiH od srednjeg vijeka do danas podvesti pod kategoriju dijaspore na sličan način kao iseljene Hrvate u Americi ili Australiji.
Nesigurnost hrvatske povijesno-mitološke percepcije BiH kao isključivo hrvatske odnosno katoličke zemlje reflektira se i u odsutnosti viđenja Bosne kao hrvatskog antemuralea. Upotrebu metafore antemurale za BiH susreo sam dosada u zapadnim izvorima samo jedanput, i to ne u izvornom ideološkom kontekstu kao antemurale christianitatis, nego u strategijskim razmišljanjima habsburških eksperata u sklopu priprema austrijsko-turskog rata 1737.- 1739. U spisu pod naslovom "Zbirka povijesno-zemljopisnih zapažanja o Bosanskom Kraljevstvu, nekoć pod ugarskom nadležnošću, u povodu pokretanja carskog oružja protiv Bosne godine 1737." objavljenom u Leidenu iste godine, anonimni autor - koji je na primjerku knjižnice Georg-August-Universitäta u Göttingenu identificiran kao "Jo[hann] Gerhard Mejer von Berghen" - sažima tadašnje europsko historiografsko znanje o Bosni na 148 stranica i pledira za habsburško osvojenja Bosne na sljedeći način:
Iz gornjeg opisa položaja Bosne jasno slijedi, da bi Bosna nakon zauzeća mogla postati bedem kraljevstava Hrvatske i Slavonije na jednoj strani a Srbije na drugoj strani, i time preuzeti ulogu antemurale-a i za ostale zemlje u pozadini. Jer Bosna se, da se tako izrazim, pruža kao klin između spomenutih kraljevstava, pa prema tome iz toga slijedi, da će se njezinim osvojenjem razdvojeni rubovi zemalja međusobno ponovno povezati i obrana moći organizirati na kraćoj liniji, negoli je to moguće u dosadašnjem trostranom obrambenom sustavu. Kao što je naime lakše u trokutu izmjeriti hipotenuzu negoli dvije katete ili pak u stošcu bazu negoli bokove, tako je, vjerujem, moguće s manje napora sustavom tvrđava čuvati krajnju granicu Bosne negoli cjelokupni prostor Slavonije na Savi, Hrvatske na Uni te Srbije na granicama požarevačkog mira [1718.], koje su izložene opasnostima samom činjenicom da se između njih prostire Bosansko Kraljevstvo.
Drugim riječima, široki prostori spomenutih predjela ne bi bili više gra-
12 Bosna i Bošnjaci u politici i praksi dr. Franje Tuđmana. Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 1998, pp. 114-116. Tuđmanov novogodišnji razgovor s novinarima citiran prema Slobodnoj Dalmaciji, 31. 12. 1991. i 1. 1. 1992. (Biblioteka Posebna izdanja 29.).
45
nični, nego bi se osvojenjem Bosne našli tako reći u središtu zemlje, zaštićeni Bosnom kao štitom.13
Odsutnost metafore antemurale u ideološkom smislu na katoličkoj i hrvatskoj strani svakako treba dovesti u vezu s poviješću katolicizma u Bosni počevši od 12. st. pa do danas. Etablirani katolicizam s feudalnim obilježjima, kakav se razvio u srednjovjekovnoj Europi, nije bilo moguće instalirati u srednjovjekovnoj Bosni. Srednjovjekovna Crkva bosanska proglašena je heretičnom i već u srednjem vijeku supstituirana neetabliranim oblikom katolicizma u režiji bosanskih franjevaca. Taj neetablirani oblik, koji su franjevci njegovali i proveli kroz dugo osmansko razdoblje bosanske povijesti, nakon uvođenja redovite, dakle etablirane, katoličke hijerarhije u BiH 1881. u očima nositelja etabliranog katolicizma nije dobio kvalifikaciju hrvatskog katoličkog antemuralea, nego je definiran kao "elemento inalienabile dell' establishment ottomano nelle parti europee dell' Impéro Turco"14 i izložen sustavnom pritisku i potiskivanju od strane etablirane katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini do dana današnjega.15
13 Ex supradescripto Bosniae situ apparet, illam si recuperaretur aggeris instar vicinis Croatiae Slavoniae & Serviae Regnis, adeoque Antemuralis loco reliquis retrojacentibus terris inservire posse. Etenim cum dicta inter Regna tanquam cuneus, si ita loqui fas est, procedat, vero nihil magis convenit, qua ut eodem occupato, binae separatae extremitates iterum jungantur, proptereaque una breviore linea muniri possint, quae hactenus trila-terali ambitu defendenda sunt. Vt enim facilius est, in Triangulo Hypotenusam, quam gemina crura, vel in cono basin, quam latera, emetiri, ita & leviori crediderim opera extremam Bosniae faciem praesidiis costodire, quam integrum tractum Slavoniae ad Savum, Croatiae ad Vnnam, Serviae ad Passaarovicensia confinia, continuis, vel ex solo quasi interiacente Bosniae Regno, insidiis Expositarum. Hoc pacto amplus iste dictorum confiniorum ambitus non amplius foret confiniarius, sed quasi in terrae meditullio sub recuperandae Bosniae umbone tectus' etc. Spicilegivm observationum historico-ge-OGRAPHICARVM DE BOSNIAE REGNO HVNGARICI QVONDAM JVRIS OCCASIONE ARMORVM CAESAREORVM HOC ANNO MDCCXXXVII IN BoSNIAM MOTORVM. LvGDVNI BATA-vorvm: impensis Bvartsi, MDCCXXXVII, pp. 139-140. Kurziv S. M. Dž.
14 Petar Vrankić, La chiesa cattolica nella Bosna ed Erzegovina al tempo del vescovofra Rafaele Barišić, 1832-1863. Roma 1984, p. 291 (Analecta Gregoriana 235. Series Facultatis Hi-storiae Ecclesiastica: Sectio B 34.).
15 O tome Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918) ..., pp. 46-51. Usp. Stjepan Duvnjak, "Sve dok nas ne nestane", Svjetlo riječi [Sarajevo] god. 20, br. 231, lipanj 2002, pp. 6-9, 59.
46
Historiografski mitovi Bošnjaka daju se periodizirati u dvije faze. Prva faza tvrdo je vezana uz pripadnost Osmanskom carstvu i njom izrazito dominira mit o Bosni kao serhatu odnosno islamskom antemuraleu prema Zapadu. U tome smislu muslimanski bošnjački kroničari austrijsko-turskih ratova, posebno onih u 18. stoljeću. Omer Novljanin i Ahmed Hadžinesimović16, govore o "islamskim borcima" odnosno "borcima za vjeru" (pp. 26, 29, 30, 107, 114 itd.), o "islamskim bajracima, ukrašenim pobjedonosnom bojom, ukrštenim s nevjerničkim bajracima koji su sipali nesreću" (p. 50), o „islamskim gazijama uronjenim u dušmanski plijen kao u more" (p. 52), a o Bosni kao "islamskoj krajini" (p. 71), "bedemu i čvrstoj granici islama" (pp. 112, 126), o "serhat-skim ratnicima" (p. 73), koji se s oduševljenjem bore "dajući za vjeru i dušu i glavu" (p. 42). "Osim muškaraca, koji se ubrajaju u borce i žene su, po starom bosanskom običaju, prilazile s oduševljenjem, i bacajući sa sebe žensku odjeću, oblačile su ratnu i pojavljivale se na bojnom polju. Stavljale su na glave posebne kalpake i oblačile čakšire, pa su hitajući okretnim i brzim koracima, nastupale u bojne redove, da bi se našle u akciji."(p 28). Nasuprot pripadnicima islama "neprijatelji Carstva i vjere" (p. 23) često su prikazani kao vjerolomnici (pp. 32, 112) te moralni i ratni gubitnici, koje "hvata strah i neraspoloženje" pred moralnom nadmoći muslimana (pp. 51-52, 81-82).
Što se tiče bosanskog domaćeg neislamskog pučanstva, ono se spominje u vezi s borbama za Banju Luku 1737. u dvostrukom konktekstu: jednom kao politički nepouzdan element, odnosno "raja, koja je povezana s Austrijom" (p. 54) i "raja, koju se na oku drži" (p. 58), a drugi put kao "štićenici islamske države", koje se [prisilno?!] regrutira za ispomoć islamskoj vojsci. Jer "s dozvolom kadije iz Sarajeva je pokupljeno i naoružano oko pet stotina zimmija, pa su oni, da bi pomogli islamskoj vojsci, poslani prema Banjaluci. Međutim, Bogu hvala, kada su stigli, njihova pomoć više nije bila potrebna" (p. 58).
Najznačajniji muslimansko-bošnjački kroničar 19. stoljeća Salih Sidki Hadžihuseinović (1825.- 1888.), poznatiji pod nadimkom Muvekkit, jer se bavio islamskim kalendarom17, pri pisanju svoje kronike kreće se u istim ter-
Omer Novljanin i Ahmed Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1746-1739 (dvije bosanske kronike). Preveli i priredili Fehim Nametak i Lamija Hadžiosmanović. Zenica: Islamska pedagoška akademija, 1994.
O Muvekkitu i njegovu djelu v. predgovor na bosanskom, engleskom i arapskom jeziku
47
minološkim i ideološkim kategorijama o Bosni ne samo kao domovini Bosanskih Muslimana, nego i kao o islamskom antemuraleu u osmanskom razdoblju bosanske povijesti (v. knj. 1, pp. 5-6). Ali za razliku od svojih prethodnika, koji se nisu interesirali za bosansko srednjovjekovlje i koji nisu doživjeli konac osmanske epohe u Bosni, Muvekkit je doživo taj konac i zainteresirao se i za vrijeme koje je prethodilo osmanskom razdoblju, pa je, kako to konstatiraju izdavači njegova djela, po tome on "prvi Bošnjak koji je prikazao predosman-sko vrijeme Bosne" (p. XII). Muvekkitov prikaz bosanskog srednjovjekovlja nije na nivou dostignuća njemu suvremene historiografije, nego je opterećen legendama i netočnostima, na koje tek tu i tamo upozoravaju prevoditelji, odnosno komentatori njegova djela.
Od tada do danas bošnjačka je historiografija i historiografska publicistika prevalila dug put. Pri tome se kretala u dva pravca - znanstveno-istraživa-čkom i mitologizatorskom.
Znatan dio bošnjačkih povjesničara posvetio se istraživanju osmanskog, austro-ugarskog i jugoslavističkog razdoblja bosanske povijesti. Kako je većina tih istraživanja obavljena u vrijeme druge Jugoslavije, koja se definirala kao socijalistička država, istraživački rezultati su često "obojeni" marksističkim shemama o povijesti i društvu - kao primjer takve historiografije spomenimo osmanistu Nedima Filipovića (1915.- 1984.)18 - ali znanstvena suverenost autorâ time ne biva dokinuta, osobito kada je u pitanju socijalna i privredna povijest. Nešto slično bi se moglo reći i za bošnjačke i druge istraživače au-stro-ugarskog i jugoslavističkog razdoblja, ali nije cilj ovoga priloga, da se tim aspektom detaljnije bavi.
U skladu s postavljenom temom pozornost treba svratiti na bošnjačke mi-tologizacije bosanske povijesti, koje su kod nekih autora nošene uvjerenjem, da se srpskim i hrvatskim mitologizacijama treba suprotstaviti vlastitim, tj. bošnjačkim historiografskim mitovima, kako se u jednom interviewu izrazio Mustafa Imamović, autor u bošnjačkoj javnosti zapažene knjige Historija Bo-
od Enesa Pelidije: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne [Tarih-i Bosna]. Knj. 1-2. S turskog preveli Abdulah Polimac et alt. Sarajevo: El-Kalem, 1999, knj. 1, pp. I-LII.
18 O Nedimu Filipoviću v. zbornik Okrugli sto: Naučno djelo Nedima Filipovića, Sarajevo, 23. novembra 1999. Sarajevo, 2000. (Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, posebna izdanja 112, odjeljenje društvenih nauka knj. 32).
48
šnjaka [11997; 21998]19.
Pristupimo li fenomenu mitologiziranja iz perspektive pojedinih razdoblja bosanske povijesti, pada u oči prividan paradoks, naime na jednoj strani činjenica da se glavni bošnjački mitologemi odnose na bosansko srednjovjekovlje, a na drugoj strani da se dosada nijedan bošnjački istraživač nije profilirao kao ozbiljan medijavelist. Umjesto toga imamo čitavu paletu publicista i kvaziznanstvenika, koji se ne ustručavaju ni od najneobuzdanijih spekulacija i manipulacija s povijesnim izvorima, kako bi ispleli duhovno, demografsko i političko tkivo o nepretrgnutom kontinuitetu između srednjovjekovne i osmanske Bosne, odnosno između srednjovjekovnih Bošnjana i osmanskih Bošnjaka i time osigurali itimeosiguralisamoniklost, samobitnost, starodrevnost i moralnu izvrsnostbošnjačkog naroda. U tom mitološkom spletu zacijelo dominantnu poziciju zauzima bogumilski mit, koji je formuliran u austro-ugarskom razdoblju i otada dobiva sve fantastičnije oblike20.
Nesređene crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni zastupnicima bogumilskog mita služe kao argument za izdvajanje srednjovjekovne Crkve bosanske i njezinih sljedbenika iz europskog kršćanskog konteksta i premještanje u takav heretički kontekst, prema kojemu bi srednjovjekovni bosanski krstjani duhovno stajali bliže islamu negoli ortodoksnom kršćanstvu svoga vremena. Na koncu 20. stoljeća bogumilski mit u interpretaciji jednog bošnjačkog povjesničara dobio je sljedeću formulaciju:
Bosanski bogomili su najznačajnija i najvrijednija pojava u historiji srednjovjekovne bosanske države, te mnogim svojim manifestacijama imaju ključnu ulogu u profiliranju duhovnog, vjerskog, političkog, kulturnog i društvenog života srednjovjekovne Bosne...21
Želja za slobodnom bosanskom državom najprisutniji je razlog iz čega nastaje skoro deklarativno opredjeljenje bosanskog stanovništva za herezu.22
Mustafa Imamović, "Interview: ummu muslimana ili modernu državu", Bosanskohercego-vačkiDani [Sarajevo] br. 195, 2. 3. 2001, pp. 9-11, 41.
Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918) ..., pp. 209-214.
Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Tuzla: IPP Hamidović, 1999, p. 169; usp. pp. 177, 193.
22 Ibid., p. 93.
49
I dalje:
Historijski izvori pod različitim imenima nazivaju bosanske bogomile (vira dobrih Bošnjana, bosanski bogomili [sic!?], krstjani, crkva bosanska, hereza) a skoro uvijek je riječ o autentičnoj i autohtonoj bosanskoj posebnosti srednjeg vijeka, koja se povezuje sa sličnim evropskim i azijskim pokretima.23
Iz srednjovjekovnog termina "dobri Bošnjani", bošnjački mitologizatori stvorili su mit o "Dobrim Bošnjanima". Prema takvim interpretatorima "poštenje i dobrota Bošnjana bili su poslovični. To je bio razlog, što su ih suvremenici nazivali Dobrim Bošnjanima"24, i ne pokušavajući tome pravnom terminu potražiti srednjovjekovne paralele kao što su "boni homines" kasnoantičkog prava ili "testes idonei" srednjega vijeka, kojima se u pravnim postupcima označavalo kvalificirane svjedoke. Za takve se tražilo da - uz zdrava umna i duševna svojstva - pripadaju slobodnom staležu i raspolažu stanovitom imovinom, što ih je činilo u pravnom smislu neovisnim svjedocima.25 Logično je "dobre ljude" odnosno "dobre mužje" i "dobre Bošnjane" bosanskih srednjovjekovnih izvora staviti u taj povijesni kontekst, odnosno u tim terminima gledati bosansku inačicu "boni homines", koja Bosnu uklapa u pravni sustav srednjega vijeka.
Bošnjaci kao nasljednici "dobrih Bošnjana" u bošnjačkim mitologizacija-ma sačuvali su moralnu nadmoć i u osmanskim osvajačkim ratovima. Jer, pozivajući se na graditeljsku i urbanu djelatnost Osmanlija u osvojenim zemljama, već spomenuti autor Mustafa Imamović zaključuje, da "prodor Bošnjaka u Hrvatsku i Podunavlje nije predstavljao ekspanziju jedne vojničke rase ili klase, nego u prvom redu jedan civilizacijski i kulturni proces".26
23 Ibid., p. 194. Kurziv u citiranom tekstu od S. M. Dž.
24 Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine. Sarajevo: ART 7, 1997, p. 47. Citat prema Dubravko Lovrenović, „Snažna ambicija slabog znanja", Bosan-skohercegovačkiDani [Sarajevo] br.175, 22. 9. 2000, p. 48.
25 Karin Nehlsen-von Stryk, Die boni homines des frühen Mittelalters unter besonderer Be-rücksichtigung derfränkischen Quellen. Berlin: Duncker & Humboldt, 1981. (Freiburger Rechtsgeschichtliche Abhandlungen, N. F. 2.).
26 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 1998, p. 258.
50
Starodrevnost bošnjačkog naroda elaborirao je jedan drugi bošnjački autor na sljedeći način:
Znanstveno nije više uopće sporna činjenica, da su bosanskohercegovački muslimani autohtoni balkansko-evropski narod koji na ovom prostoru živi više od 4000 godina [sic!], koliko se može arheološki pratiti. Naime, ovdašnji muslimani su uz Albance i Grke jedini balkanski narod, a istovremeno jedan od rijetkih u Evropi, koji je najvećim dijelom preživio seobu naroda tokom 6. i 7. stoljeća n. e. etc.27
Za razliku od srpskih i hrvatskih mitologizatora, koji osmansko razdoblje doživljavaju kao duboki lom u tkivu nacionalne povijesti i opisuju isključivo kao tuđe doba u kojemu je sve bilo samo zlo i naopako, bošnjački mitologi-zatori govore o čistom i savršenom kontinuitetu između bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog razdoblja te osmansko razdoblje još više idealiziraju negoli srednjovjekovne dobre Bošnjane. U tim idealizacijama posebno mjesto pripada mitu o idealnoj toleranciji prema nemuslimanskom pučanstvu, kakva je navodno vladala u osmanskoj Bosni, a čiji korijeni u tim mitološkim interpretacijama sežu unazad do rimskih vremena.28 Pri tome je omiljena paralela sa srednjovjekovnom Španjolskom pod islamskom vlašću, gdje su prema takvim predodžbama vladali uzorni odnosi među muslimanima, židovima i kršćanima, kojima je tek reconquista zadala smrtni udarac.
Sto se tiče međukonfesionalnih odnosa u srednjovjekovnoj Španjolskoj, minuciozno provedena istraživanja američkog povjesničara Davida Niren-berga29 ukazuju na psihološku, socijalnu i političku složenost toga fenomena
27 Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Međunarodni centar za mir, 1995, p. 129. Naglašavanje starodrevnosti Bošnjaka teklo je paralelno s političkim razvitkom Bosanskih Muslimana u 20. stoljeću. O tome Srećko M. Džaja, Diepolitische Realität des Jugoslawismus (1918-1991)..., pp. 230-232.
Mehmed Filipović, Bosna i Hercegovina - najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice. Sarajevo: Compact Publishing House Sarajevo, 2 1997, pp. 82-85.
David Nirenberg, Communities of Violence. Persecution of Minorities in the Middle Ages. Princenton, New Jersy: Princenton University Press, 1996. Usp. Francisco Bethencourt, The Inquisition and Religious Frontiers in Europe' in Eszter Andor and István Győrgy Tóth, ed., Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identiti-
51
kao instrumenta vlasti, pa se istraživači paternalističke osmanske tolerancije u Bosni mogu i trebaju osloniti na Nirenbergovu konceptualizaciju prije negoli se upuste u interpretacije ne samo izvora franjevačko-bosanske provenijenice, nego i bošnjačkih muslimansksih ljetopisaca, kao što je na pr. Mula Mustafa Bašeskija30. Pri proučavanju socijalnog i političkog suživota pučanstva s različitim religijskim i ideološkim obilježjima u državama koje nisu poznavale modernu ravnopravnosti ne bi se smjelo nikada izgubiti iz vida, da takvi politički sustavi i kada su tolerirali koegzistenciju različitih kulturnih i religioznih (infra)struktura, nisu njegovali zdravu kompetitivnost, dakle jednake mogućnosti za svaku grupu ili denominaciju (što bi se moglo tvrditi za austro-ugar-sku religijsku politiku u Bosni i Hercegovini), nego su u okvirima tradicionalne paternalističke tolerancije jedne privilegirali, a druge diskriminirali. Prema tome, pri proučavanju ovoga problema pogrešno bi bilo oslanjati se isključivo na izvore jedne provenijencije, nego je neophodno izvore svih provenijencija metodički međusobno suočiti, da bismo dobili uvid u povijesnu stvarnost u kritičkom, a ne u mitološkom izdanju bilo koje etničke grupe.
Najnoviji bošnjački mit bio bi mit o tisućugodišnjoj bosanskoj državnosti. On je mitološki odgovor suvremene bošnjačke historiografije i publicistike na centrifugalne tendencije bh. Srba i Hrvata, odnosno na igre oko podjele Bosne tamo od 1939., ili pak već od 1929., kada je kralj Aleksandar Karađorđević svoju državu podijelio na devet banovina i pri tome Bosnu strpao u četiri različite banovine, - pa do najnovije katastrofe, koja je Bosnu zadesila koncem 20. stoljeća. Napominjem, da takve igre nisu igrale samo srpske i hrvatske političke snage, nego su se u njih upuštali i predstavnici bosansko-musliman-ske odnosno bošnjačke politike, i to za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su Hitlera nagovarali, da Bosnu podijeli i osnuje pod svojim direktnim protektoratom Župu Bosnu, u kojoj bi pomoću ("humanog") preseljavanja većinu imali muslimani, odnosno Bošnjaci.31 Da li su slične igre ponovili u posebno
es 1400-1750. Budapest: Central European University, European Science Foundation, 2001, pp. 167-176.
30 Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis (1746-1804). Sarajevo: Veselin Masleša, 21987.
31 O tome Srećko M. Džaja, Die politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991) ..., pp. 230-234.
52
za Bošnjake tragičnim trenucima rata 1991.- 1995., to je za kritičku historiografiju zasada otvoreno pitanje.
Cilj bošnjačkog mita o tisućugodišnjoj bosanskoj državnosti nije samo suprotstaviti se gore spomenutim i sličnim podjelama Bosne, nego iznad toga stvoriti predodžbu o Bošnjacima kao temeljnom narodu u Bosni, čija državnost kontinuirano teče tamo od 8. do konca 20. stoljeća, kada je Bosna međunarodno priznata kao država u suvremenom značenju toga pojma. Prema takvom mitološkom poimanju državnosti "zemljica Bosna", koju spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet (912.- 959.), "državina" Kulina bana (1180.- 1204.), stogodišnje srednjovjekovno bosansko kraljevstvo dinastije Kotromanića (1377.- 1476./77.) i ejalet Bosna u sklopu Osmanskog carstva stoje u međusobnom čvrstom i nepretrgnutom kontinuitetu. Jer prema takvim ekspozicijama bosanske državnosti
sve štoje kulturno i politički stvarano tisućama godina na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, [jest] naše, muslimansko nasljeđe i bogatstvo. Kulin ban, kralj Tvrtko, kraljica Katarina i dr., bili su vladari naših predaka, i zato kulturno, nacionalno, politički i povijesno oni pripadaju današnjim bosan-skohercegovačkim muslimanima, ali i bosanskim katolicima i pravoslavcima koji nacionalno jesu i koji se smatraju potomcima dobrih Bošnjana, odnosno današnjim Bošnjacima ili Bosancima. To s pravom, jer je znano daje srednjovjekovna Bosna bila jedononacionalna zemlja, jedinstvenog bosanskog naroda zvani Bošnjani, koji su isto tako pripadali trima konfesijama. Katoličanstvo i pravoslavlje su se zadržali do danas dok je bogumilstvo, najmasovnija vjera ondašnje Bosne, ustupila mjesto islamu, koji, znamo, predstavlja najmasovniju vjeru današnje Bosne.32
Mitološkim viđenjima bosanske povijesti korespondiraju političke prakse, koje se daju tipološki svrstati u dva tipa: tip reconquiste i tip marginacizacije.
Tip reconquiste karakterističan je za hrvatske i srpske mitologizacije bosanske povijesti.
Na hrvatskoj strani taj tip prisutan je na specifičan način unutar djelovanja Katoličke crkve nakon uvođenja redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. Pri tome ne mislim u prvom redu na prozelitizam sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera (1843. - 1918.), kojim su protivnici
32 Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, pp. 133-134.
53
katolicizma plašili svoje suvremenike. Istina, nadbiskup Stadler bio je sklon prozelitizmu, ali je austro-ugarska uprava u Bosni tu opasnost isključila.33. Katolička reconquista u Bosni i Hercegovini ima insajderski karakter. Ona je naime usmjerena ne prema drugim konfesijama, nego prema neetabliranom katolicizmu u režiji bosanskih i hercegovačkih franjevaca. Taj katolicizam, koji su franjevci oblikovali u srednjovjekovnoj Bosni i proveli ga kroz 400-godi-šnje osmansko razdoblje, nakon uvođenja redovite katoličke hijerarhije 1881. predstavnici visokog katoličkog klera sustavno potiskuju i nastoje ga zamijeniti etabliranim oblicima crkvenosti, kakvu susrećemo u klasičnim europskim zemljama s pretežno katoličkom tradicijom.
Politički je daleko relevantnija reconquista nacionalnog tipa. Ona je bila prisutna u hrvatskoj politici, kako je to već gore istaknuto, na više ili manje izražen način od Ante Starčevića u 19. stoljeću pa do Franje Tuđmana koncem 20. stoljeća, kada je praktično prestao govor o Bosanskim Muslimanima kao Hrvatima islamske vjeroispovijesti, a Bosanski Muslimani konačno se konstituirali kao moderni narod pod imenom Bošnjaci.
Reconquista nacionalnog tipa najintenzivnije je prisutna u srpskim historijskim mitologizacijama, za koje su Bosna i Hercegovina srpske i samo srpske zemlje, Bošnjaci proglašavani Srbima islamske vjeroispovijesti, a bh. Hrvati srbokatolicima, koje je navodno katolički prozelitizam odveo u katoličanstvo i hrvatstvo. Najradikalniju formulaciju srpskoj reconquisti u BiH vjerojatno je dao srpski političar Laza Marković, kada je, parafrazirajući Nikolu Pašića (1845. - 1926.), 1920. g. u Mostaru izrekao sljedeću tvrdnju: "Da je Srbija zatekla poslije 40 godina [austro-ugarske uprave] u Bosni 7 % Srba, Bosna bi opet bila srpska ..."34.
Što se tiče metoda, kojima se srpska strana služila u provođenju svoje reconquiste u BiH, one se daju podvesti pod sljedeće natuknice: kulturna asimilacija i etnička čišćenja. Kad je riječ o kulturnoj asimilaciji, ona se reflektirala ne samo u privođenju kako bošnjačkog tako i hrvatskog jezičnog idioma u
O tome Petar Vrankić, Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (1878-1918). Paderborn: Ferdinand Schöningh, 1998, pp. 644-687. Usp. Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918)..., pp. 55-56, 60-64.
Srpska riječ, 1920. 236, 1. Citirano prema Tomislav Išek, "Hrvatska republikanska seljačka stranka prema Bosni i Hercegovini i orijentacija Hrvata BiH do 1923. god.", Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 2, 2 ,1966, pp. 75-121, citat p. 94.
54
srpski jezični standard od Vuka Karadžića pa do danas, nego u nastojanjima, da se bošnjački i hrvatski intelektualci u nacionalnom smislu izjašnjavaju kao Srbi, što u dosadašnjoj historiografiji još nije dovoljno istraženo, posebno kada je riječ o nacionalnom izjašnjavanju Bosanskih Muslimana.35 Budući da su rezultati ovih prosvjetiteljskih metoda posrbljavanja bili mršavi, srpska se strana u svojoj modernoj povijesti latila tzv. etničkih čišćenja, čije su značenje Bošnjaci i bh. Hrvati posebno stravično doživjeli u zadnjem ratu, koji se vodio na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine između 1991. i 1995. godine.36
Reagiranja bošnjačke mitološke historiografije na srpsku i hrvatsku re-conquistu dugo su imala isključivo defenzivan karakter. U austro-ugarskom razdoblju glavna briga bošnjačkog pučanstva uzetog u cjelini bila je osigurati vlastiti islamski idenitet i sačuvati ekonomski status naslijeđen iz osmanskog razdoblja, što se prvenstveno manifestiralo u otporu provođenju agrarne reforme, na čemu je inzistiralo bh. kršćansko pučanstvo. Samo je tadašnji tanki sloj bošnjačke inteligencije uvidio neminovnost novih putova. Taj sloj stajao je pred dilemom: surađivati sa Srbima, čak do prihvaćanja srpskog nacionalnog identiteta, odnosno surađivati s Hrvatima sa sličnim posljedicama - dakako s hrvatskim predznakom - ili pak pozivati se na vlastite tradicije i njegovati zaseban, tj. bošnjački nacionalni identitet s osloncem na Kállayev režim, koji je davao podršku ovoj opciji. Tome se poslu posvetio Mehmed-beg Kapeta-nović-Ljubušak (1839. - 1902.), te grupa, koja je s njim na čelu izdavala list Bošnjak (1891. - 1910.). Nakon neuspjelih pokušaja, da bh. Srbi i Hrvati napuste srpstvo i hrvatstvo kao vlastitu nacionalnu identifikaciju i umjesto toga prihvate bošnjaštvo kao zajedničku nacionalnu identifikaciju cjelokupnog domaćeg bh. pučanstva, Kapetanović-Ljubušak će u svojim brošurama i na stranicama Bošnjaka neumorno isticati povijesnu i političku jednakopravnost Bošnjakâ sa Srbima i Hrvatima.
35 O tome Srećko M. Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918)..., pp. 209-236; isti, Diepolitische Realität des Jugoslawismus (1918-1991)...,pp. 184-199.
36 U vezi sa srpskim projektom etničkih čišćenja svraćam posebnu pozornost na monografiju Mirko Grmek, Marc Gjidara i Neven Šimac, ed., Etničko čišćenje. Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1993. Na francuskom pod naslovom Le nettoyage ethnique. Documents historiques sur une idéologie serbe. Rassemblés, traduits et commentés par Mirko Grmek et al. Paris: Arthème Fayard, 1993.
55
Što se tiče Hrvata i Srba, to su ogranci jugoslavenskog viteškog naroda, kao što smo i mi isto jedan ogranak, te se na prvom mjestu nalazimo. Kad ne biše na nas krivim okom gledali, kad biše nam priznali našu narodnost, mogli bi s njima sa svijem u ljubavi živjeti.37
Kako će to pokazati povijesni razvitak, budućnost će dati za pravo Kape-tanovićevoj bošnjačkoj nacionalnoj identifikaciji Bosanskih Muslimana. Ali put do te identifikacije bio je meandričan i vrlo bolan. Silaskom s političke i povijesne scene Benjámina Kállaya (1839.- 1903.) bošnjaštvo će biti najprije zamrznuto; list Bošnjak prestat će 1910. izlaziti. Povijesna je činjenica, da se većina bosanskomuslimanskog pučanstva u austro-ugarskom razdoblju prema bošnjaštvu odnosila nezainteresirano, jer tada nije shvatila povijesnu daleko-sežnost te nacionalne identifikacije.
Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije i osnivanja Države Srba, Hrvata i Slovenaca šanse za identifikaciju s bošnjaštvom još su se više smanjile. U novoosnovanoj jugoslavenskoj državi bošnjaštvo je tretirano kao kállayevska, tuđinska vještačka tvorevina, a Bosanski Muslimani su priznati isključivo kao vjerska zajednica, od čijih se pripadnika očekivalo da će se jednog dana posrbiti ili pak pohrvatiti. U ideologemu o troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca o Bošnjacima kao zasebnom narodu odnosno plemenu nije moglo biti ni govora.
Na propagandne pokušaje pohrvaćivanja i još više posrbljivanja grô bh. muslimanskog pučanstva reagirao je pasivnim otporom, a političko vodstvo Jugoslavenske muslimanske organizacije, koja je artikulirala zasebne gospodarske i kulturne interese Bosanskih Muslimana, isticalo je njihov južnoslavenski karakter i ukorijenjenost u bosansko tlo. Nacionaliziranju u srpskom ili hrvatskom smislu vodstvo se odupiralo isticanjem da su Bosanski Muslimani ogranak Jugoslavena, samo nisu svjesni svoga plemenskog imena, i da njihovo nacionaliziranje nije stvar svakodnevne politike, nego pitanje kulturnog i društvenog razvitka.38
37 Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, Budućnost Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Tiskara Spindlera i Löschnera, 1893, p. 24. Usp. otisnute tekstove iz lista Bošnjak kod Senahid Halilović, Bosanskijezik. Sarajevo: Biblioteka Ključanin, 11991, pp. 131-156. [21998].
38 Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sarajevo: Svjetlost, 1974, pp. 596-599, prilog br. 5 (program Stranke).
56
Tek će komunisti, kojima su politička kriza i propast prve Jugoslavije omogućili dolazak na vlast, pokloniti više interesa zasebnom identitetu Bosanskih Muslimana, spominjući ih izričito u svojim propagandnim pozivima u borbu za jednu bolju Jugoslaviju pod komunističkim vodstvom, a onda, nakon raskida sa Staljinom u okviru povezivanja s tzv. Trećim svijetom. To povezivanje vodilo je do življih kontakata prije svega s islamskim zemljama i utjecalo na definitivno priznanje Bosanskih Muslimana kao trećeg bh. naroda - jednakopravnog Srbima i Hrvatima. To se zbilo u punom opsegu nakon pada Aleksandra Rankovića (1901.- 1983.) 1966., tako da se koncem 60-ih i početkom 70-ih godina dogodio - prema formulaciji Šaćira Filandre39- "drugi nacionalni i kulturni preporod" Bosanskih Muslimana.
U novoj političkoj klimi bošnjački povjesničari i drugi kulturni djelatnici marljivo su istraživali i revalorizirali kulturnu i političku povijest. Pri tome neki od njih pokazali su sklonost prenaglašavanju bosanskomuslimanske odnosno bošnjačke komponente bosanske povijesti, što je neizbježno vodilo sklonosti k marginaliziranju hrvatske i srpske komponente u BiH. Do kojega su stupnja takve marginalizacije prisutne od početka 70-ih godina pa do raspada Jugoslavije, to je jedan od istraživačkih zadataka kritičke historiografije o BiH. Na ovom mjestu taj ću problem ilustrirati s jednim primjerom. U be-dekeru koji je nakladnička kuća Yugoslaviapublic u Beogradu izdala 1983. na tadašnjem srpskohrvatskom, te engleskom i njemačkom jeziku, Bosnu i Hercegovinu obradio je jedan bošnjački povjesničar umjetnosti40. Primijetiti je, da je u toj obradi, odnosno publikaciji vrlo dobro ilustrirana bošnjačka sastavnica bh. kulturne prošlosti, srpska odnosno srpsko-pravoslavna adekvatno, dočim je hrvatska, odnosno hrvatsko-katolička zastupljena oskudno odnosno marginalizirana. Tu, naime, nećemo susresti ilustracije najvrednijih eksponata franjevačkih samostana u BiH. Čini se, da su takve latentne tendencije prisutne i u publikacijama, kojima današnja bh. diplomatska predstavništva predstavljaju kulturnu prošlost BiH.41
39 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. Stoljeću. Sarajevo: Izd. poduzeće Sejtarija, 1998, pp. 15-43, 374-385.
40 Jugoslawien. Sehenswürdigkeiten, Kulturdenkmäler, Kunstschätze. Ein Enzyklopädischer Re-iseführer. Beograd: Yugoslaviapublic, 1983, pp. 263-337.
41 Na pr. u turističkoj publikaciji Bosnia and Herzegovina. Natural Beauties and Tourist Offers.
57
Nakon raspada Jugoslavije i međunarodnog priznanja BiH kao države, kojemu su slijedila neopisiva stradanja posebno bošnjačkog pučanstva, bošnjačka mitološka historiografija prelazi na otvorene marginalizacije hrvatske i srpske komponente i na taj način ostvaruje maltene "ravnopravan status" sa zastupnicima reconquiste na srpskoj i hrvatskoj strani.
Marginalizacijske tendencije prisutne su u znatnom dijelu današnje bošnjačke publicistike. Na ovom mjestu pozvat ću se samo na dva bošnjačka historiografska djela, u kojima su prisutne očite marginalizacije srpske i hrvatske prisutnosti u BiH. Prvi primjer bila bi već spominjana Historija Bošnjaka Mustafe Imamovića, u kojoj možemo pročitati i sljedeću tvrdnju.
Pravoslavno i katoličko stanovništvo u Bosni bilo je u većini doseljeno tokom XVIII i XIX st., pa njihova svijest, tradicija i ideologija nisu imale nikakve veze sa bosanskom srednjovjekovnom državom. Zato su i nastojanja Austro-Ugarske da oživi interkonfesionalno bošnjastvo kao nacionalnu ideologiju, historijski bila unaprijed osuđena na neuspjeh.42
U skladu s ovom tezom Imamović citira Dnevnik princa Eugena Savoj-skog (1663. - 1736.) - u kojemu ovaj ratnik govori o egzodusu bosanskih katolika preko Save, nakon štoje on spalio Sarajevo ujesen 1697. Dio Dnevnika u kojem se govori o tome preveden je tako da se dobiva utisak, da su tadašnji bosanski katolici bili svježi useljenici, što je u suprotnosti s povijesnim činjenicama. Imamovićev citat glasi:
Sam Eugen Savojski zapisao je tada u svoj ratni dnevnik da se nada da će pokupiti sve kršćane u Bosni i odvesti ih "nazadazadpreko rijeke Save".rekorijekeSave”.43
41 Your Next Adventure. Sarajevo: Green Visions d. o. o., Tourism Community of Federation BiH, RS Ministry of Trade and Tourism, Office of the High Representative RRTF/ SERDA, s. a. [2002], hrvatsko-katolička komponenta predstavljena je sasvim novim prošteništem u Međugorju (p. 19), a ne naprimjer monumentalnom fasadom franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci ili pak muzejskim eksponatima franjevačkog samostana u Fojnici, što bi u kulturnopovijesnom smislu bilo adekvatno donesenim ilustracijama iz islamsko-osmanskog i srpsko-pravoslavnog kulturnog kruga u Bosni i Hercegovini. Osim toga potencijalne turiste se dezinformira kad se za hercega Stjepana Vukčić-Kosa-ču (1405. - 1466.) tvrdi daje bio "ancient Bosnian King" (pp. 26, 27).
42 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, p. 377.
43 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, p. 149. Kurziv u tekstu od S. M. Dž.
58
U jezičnom smislu problem leži u tome, kako prevesti francuski glagol ra-mener - s odvesti nazad, kako je to učinio Imamović, ili pak odvesti sa sobom, što bi u datom kontekstu odgovaralo stvarnosti. Prema tome, spomenuto mjesto Dnevnika u kontekstu zbivanja korektno bi bilo ovako prevesti:
24. [listopada 1697.] ostao sam kod Sarajeva. Grad i svu okolicu pretvorili smo u plamen. Naše postrojbe, koje su progonile neprijatelja, donijele su sa sobom plijen i dovele mnogo žena i djece, nakon što su pobile više turaka. Cjelokupni kršćani dolaze u grupama, traže zaštitu i mole za dozvolu da smiju sa svojim stvarima doći u tabor, budući da žele napustiti zemlju i poći s nama. Ja se također nadam, da ću sve kršćane, koji se nalaze u zemlji, [pri svom povratku nazad] moći sa sobom odvesti preko Save.rekoSave.44
Drugi autor, Ahmed S. Aličić, daleko je smjeliji u marginaliziranju hrvatske i srpske komponente u BiH. Kod njega možemo pročitati sljedeće i slične teze:
Bošnjački etnos je kao povijesna supstanca ove zemlje [Bosne] apsorbirao sve te druge grupe i grupice, koje su svraćale u Bosnu ko zna pod kakvim uslovima i sa kakvim ciljevima, i to kroz dugotrajan proces [...] Srpski i hrvatski etnički element nije postojao u Bosni u značajnijem broju i on nikako nije konstituant bošnjačkog etnosa'. [...] 'U vrijeme osmanskih osvajanja, pa i dosta dugo vremena poslije toga, nazivi Srbija ili Srbistan ili Hrvatska ili Hrvatistan Turcima nisu bili poznati. Ti nazivi su mnogo kasnijeg datuma. Naziv zemlje Bosne nije se mijenjao.45
44 "Le 24. [octobre 1697] je suis resté à Serrail. On a brullé la ville entièrement et tous les environs. Nos partis qui ont suivi les ennemis ont rap[p]orté du butin et beaucopu de femmes et d'enfan[t]s, ayant mesmé[s] tué plusieurs trucs. Tous les chrétiens viennent en foule demander des sauvegardes pour venir avec toutes leurs hardes au camps, voulant quit[t]er les pais et nous suivre. J'espére de ramener au-delàdelaau- de làdela Save tout ce qu'ily en a dans lepais. Citat prema autografu "Journal de la marche en Bosnie", Wien, Kriegsarchiv, Alte Feldakten /1697 /13/1, fol. 11r. Kurziv S. M. Dž. Usp. Jozo Džambo, "Iz prve ruke o vojnom pohodu Eugena Savojskog na Bosnu 1697”. Bosna Franciscana 6, 9, Sarajevo 1998, pp. 137-148.
45 Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. Godine. Sarajevo: Orijentalni institut, Posebna izdanja 19., 1996, p. 356 sl. Kurziv S. M. Dž.
59
Nakon svega ovdje izloženog nameće se jasan zaključak, da je cilj nacionalnih mitologizacija bio i ostao stvoriti predodžbu o Bosni kao u etničkom pogledu kompaktnoj zemlji.46
Ali budući ta navodna kompaktnost ima disparatna obilježja, koja se međusobno isključuju - tj. u srpskom viđenju nema mjesta hrvatskoj i bošnjačkoj sastavnici, a u hrvatskom i bošnjačkom viđenju svaki put drugim dvjema sastavnicama, srpska i, u manjoj mjeri hrvatska strana, nastojale su do kompaktnosti doći metodom reconquiste, a bošnjačka metodom marginalizacije, o čemu je gore bilo riječi. Obje metode vide rješenje problema suživota u Bosni u stvaranju takve kulturne i političke infrastrukture, u kojoj bi imala dominantan položaj samo jedna, i to mitizirana, nacionalna tradicija, a druge dvije nacionalne tradicije bile postupno potisnute. Ovaj asimilativni model suživota vodio je u neviđena stradanja svih triju etničkih skupina bosanskog pučanstva tijekom 20. stoljeća.
Iz nacionalističkih jednosmjernih ulica komunisti su pokušali izvesti kako jugoslavensko tako i bh. društvo dijalektičkom sintezom, koja istina nije značila grubu asimilaciju jednog identiteta u drugi, ali radikalno pretapanje odnosno utapanje razlika, koje je na ovim prostorima proizvela povijest, u novi socijalistički model suživota vodilo je na koncu konca do obezvređivanja prošlosti i ugrožavanja tradicionalnih vrijednosti odnosno različitih identiteta. Jer komunističko velikodušno priznanje svih jugoslavenskih naroda i narodnosti (nacionalnih manjina) u okviru marksističke dijalektike predstavljalo je ipak samo jedan provizorij u dijalektičkoj igri, kojom su upravljali vlastodršci na represivan način. Povijest komunističkog marksistički koncipiranog jugoslavenstva jest kombinacija načelnih priznanja različitosti i suzbijanja tih
46 U tome se smislu odredio i Rusmir Mahmutćehajić u svom prilogu pod naslovom "Put u rat", u Branka Magaš i Ivo Žanić, ed., Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.- 1995. Zagreb-Sarajevo: Naklada Jesenski i Turk, DANI, za The Bosnian Institute - London, 1999, pp. 161-179, kada se odvažio na sljedeću tezu: "U osnovi je netočna i česta tvrdnja o BiH kao multikulturnoj zemlji. Naprotiv, BiH je kulturno, povijesno, politički i jezično homogenija od ijednoga svoga susjeda, te je moguće govoriti o multikulturnom sadržaju Srbije, čak Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine. Od njene najzapadnije do njene najistočnije točke, od najsjevernije do najjužnije nema nikakve bitne razlike u jeziku. Ni najbolji antropolog na svijetu neće prepoznati nikakvu antropološku razliku među bosansko-hercegovačkim ljudima ma kako oni sebe imenovali" (p. 177).
60
različitosti u političkoj praksi, što je na koncu konca vodilo do sloma marksističke dijalektike na jugoslavenski način i do neviđene eksplozije starih i novih nacionalizama.
Marksistička dijalektika kao povijesni projekt doživjela je fijasko. Zašto? Prema suvremenom filozofu Peteru Sloterdijku, "kob dijalektike leži u funkciji njezine sinteze", koja se na koncu pojavljuje kao "avetinjska ruina"47. Jer marksističkim prenošenjem dijalektičke metode iz sfere mišljenja u sferu realnog događanja odnosno iz logike u ontologiju (pogreška koju bi tradicionalna logika definirala kao metabasis eis allo genos, skôk u drugu dimenziju) antite-tička misaona igra između teze i antiteze pretvara se u realnu borbu, stvara se revolucionarno, ratno stanje, u kojemu stvarni ili fiktivni neprijatelji iz ovoga ili onoga ugla uvijek vrebaju. U takvom revolucionarnom stanju prostor osvajaju militarističke, političke, socijalne i ideološke omraze - jednom riječju cinizam, jer navodno prevladavanje suprostavljenih stavova kroz dijalektičku sintezu u stvarnosti nije ništa drugo negoli ustoličenje i legitimiranje isključivo pobjedničkog jednoumlja, kojemu se ljudski duh na koncu konca opire, kao što se priroda opire njegovanju monokultura.
Postavimo li pitanje, što bi bila alternativa na jednoj strani reconquistama i marginalizacijama, a na drugoj dijalektičkim sintezama, izranja kao ključni pojam riječ dijalog. Dijalog488 kao onaj oblik mišljenja i prakse, u kojemu se sugovornici i aktanti potiču, jedan drugom omogućuju dolazak do plodnijih pogleda, međusobno se motiviraju i otvaraju za stajališta onog drugoga. U tom slučaju aktanti nisu borci koji se bore jedan protiv drugoga svojim stajalištima i idejama, svojim argumentima, kako bi onoga drugoga svladali, ponizili i konačno posve diskvalificirali i difamirali, nego se sugovornici u dijalogu pojavljuju kao suigrači u istoj igri. Oni omogućuju da se sama igra uzdigne i usavrši, a ne da jedan od njih bude uništen. Tu nije potrebno nešto treće, kao u dijalektici, sinteza koja bi bila završna i zaključna pozicija, i koja u stvari ne
O dijalektici kao političkoj igri Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1983, vol. II, pp. 671-696. U originalu prvi citat glasi: "Das Elend der Dialektik konzentriert sich in der vielbeschworenen Funktion der Synthese", vol. II, p. 681, a drugi citat "eine gespenstische Ruine" ibid., vol. II, p. 677.
O tome, polazeći od Sloterdijkovih zapažanja o dijalektičkoj igri, Vojin Simeunović, "Dijalog i dijalektika", Hrvatska misao 5, 21, Sarajevo, listopad-prosinac 2001, pp. 27-40.
61
pripada nikome. Najvrednije što se može među ljudima dogoditi to je dijalog u najširem smislu riječi, dakle otvorena komunikacija u duhu slobode. Ako nema normalne transparentne komunikacije koju oličava slobodan dijalog, onda nužno nastupa nasilje, rat i uništavanje.
Primijenjeno na Bosnu, umjesto dosadašnjih traganja za jednom vrstom zajedničkog identiteta putom dijalektike dati se na potragu zajedničkog krova, tj. takvih političkih i kulturnih okvira, u kojima će različiti identiteti stvarno biti zaštićeni i uspostavljen osjećaj međusobne sigurnosti.49
Upitamo li se, kako bi se historičari i historiografija trebali postaviti prema izgradnji takvog krova i takve kuće u BiH, onda je neminovno prevladavanje mitoloških historiografija njegovanjem historiografije kritičkog di-skursa50. A to znači uvažavanje i kritičku obradu povijesnih izvora bilo koje provenijencije, respekt prema postojećim razlikama i istraživanje njihovih stvarnih historijskih korijena - naprimjer kako i zašto je došlo do političke kroatizacije bh. katolika51 - umjesto paušalnih ocjena i međusobnih marginaliziranja. Drugim riječima, potrebno je komplementarno istraživanje povijesti i kulture u BiH i unošenje komplementarnih istraživačkih rezultata u svijest bh. građana - kroz medije i obrazovni sustav - upravo zbog toga što Bosna nije monoetnička, nego višeetnička zemlja. Prema tome, umjesto borbe za princip monoetničnosti njegovati princip komplementarnosti, koji je i te kako prisutan i u modernim prirodnim znanostima. Ali "nažalost, ljudski duh pokazuje odbojnost prema komplementarnim stajalištima. Postoji snažna sklonost prema jasnom rezanju, prema univerzalno vrijedećim rješenjima, koja isključuju različite pristupe. [...] Neke od predrasuda prema znanosti i tehnologiji temelje se na polusvjesnom otporu protiv implicitnog zahtjeva za potpunošću", kako
49 U tome pravcu razmišlja Ivan Bubalo, "Nacionalno u kontekstu univerzalnog i partiku-larnog". Bosna Franciscana 10, 16, Sarajevo 2002, pp. 5-12.
50 O historiografiji kritičkog diskursa v. Srećko M. Džaja, "Tri kulturno-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografjja",/M<£zV30-31, Sarajevo 2000./01, pp. 153-155.
51 Ovaj problem načet je u prilogu Srećko M. Džaja, "Spisateljstvo bosanskih franjevaca i bosnicitet” u Ivo Pranjković i Slavko Jeličić, ed., Dies academicus u čast dr.fra Rastislava Dr-ljića i dr.fra Berislava Gavranovića. Zagreb: Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko, 2000, pp. 93-106.
62
se izjasnio jedan od vodećih znanstvenika kvantne mehanike u 20. stoljeća Victor F. Weisskopf522.
Pogubna alternativa komplemetarnom viđenju Bosne kao preduvjetu za normalan, komplementaran i slobodan suživot različitostî jest autističko pre-naglašavanje jednog identiteta Bosne, prakticirano u nacionalnim mitologi-zacijama, koje je vodilo i vodi u izopačavanje, masovno ubijanje i uništavanje, odnosno u alternativu smrti.
Bibliografija
Aličić, Ahmed S. 1996. Pokret za autonomiju Bosne od 1931. do 1832. godine. Sarajevo: Orijentalni institut, Posebna izdanja.
Allcock, John B. 2000. Explaining Yugoslavia. London: Hurst & Company.
Andor, Eszter and Tóth, István Győrgy, ed., 2001. Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identities 1400-1750. Budapest: Central European University, European Science Foundation.
Bašeskija, Mula Mustafa Ševki 21987. Ljetopis (1746-1804). Sarajevo: Veselin Masleša 11968].
Bethencourt, Francisco 2001. "The Inquisition and Religious Frontiers in Europe" in Eszter Andor and István Győrgy Tóth, ed., Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identities 1400-1750.. Budapest: Central European University, European Science Foundation, pp. 167-176.
Bosna i Bošnjaci u politici i praksi dr. Franje Tuđmana 1998. Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. (Biblioteka Posebna izdanja 29.).
Bosnia and Herzegovina. Natural Beauties & Tourist Offers. Your Next Adventure s. a. [2002]. Sarajevo: Green Visions d. o. o., Tourism Community of Federation BiH, RS Ministry of Trade and Tourism, Office of the High Representative RRTF/SERDA.
Bubalo, Ivan 2002. "Nacionalno u kontekstu univerzalnog i partikularnog". Bosna Franciscana 10, 16, Sarajevo, pp. 5-12.
52 "Unfortunateliy, there is a certain resistance in the human mind to the recognition of complementary aspects. There is a strong trend towards clear cut, universally valid answers that exclude different approuches. [...] Some of prejudices against science and technology are based upon a half-conscious resistance against the implicit claim of com-pletness." Victor F. Weisskopf u predavanju "Frontiers and Limits of Science" Alexander-von-Humboldt-Stiftung-Mitteilungen 43, März 1984, pp. 1-11, cit. p. 10. Prijevod pod naslovom "Dometi i granice znanosti" Jukić 15, Sarajevo 1985, pp. 59-77, cit. p. 75.
Historijski mitovi na Balkanu 63
Srećko M. Džaja
Cvijić, Jovan 1908. Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem. Beograd: Državna štamparija Kraljevine Srbije.
Duvnjak, Stjepan 2002. "Sve dok nas ne nestane", Svjetlo riječi [Sarajevo] god. 20, br. 231, lipanj 2002, pp. 6-9, 59.
Džaja, Srećko M. 1984. Konfesionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina. Voremanzipatorische Phase 1463-1804. München: R. Oldenbourg Verlag. (Südosteuropäische Arbeiten 80.).
Džaja, Srećko M. 1994. Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918). Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie. München: R. Oldenbourg Verlag. (Südosteuropäische Arbeiten 93.).
Džaja, Srećko M. 21999. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predeman-cipacijsko razdoblje 1463.- 1804. Mostar: ZIRAL. S njemačkog preveo Ladislav Z. Fišić. Autorizirao i nadopunio autor.
Džaja, Srećko M. 2000. "Spisateljstvo bosanskih franjevaca i bosnicitet", u Ivo Pranj-ković i Slavko Jeličić, ed., Dies academicus u čast dr. fra Rastislava Drljića i dr. fra Berislava Gavranovića. Zagreb: Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko, pp. 93-106.
Džaja, Srećko M. 2001. "Tri kulturno-političke sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografjja",/M/£zV30-31, Sarajevo 2000./01., pp. 145-155.
Džaja, Srećko M. 2002. Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Inteligencija između tradicije i ideologije. S njemačkog preveli Marijan Cipra i Milan Lončar. Mostar-Zagreb: ZIRAL.
Džaja, Srećko M. 2002. Diepolitische Realität desJugoslawismus (1918-1991). Mitbeson-derer Berücksichtigung Bosnien-Herzegowinas. München: R. Oldenborug Verlag. (Untersuc-hungen zur Gegenwartskunde Südosteuropas 37.).
Džambo, Jozo 1998. "Iz prve ruke o vojnom pohodu Eugena Savojskog na Bosnu 1697". Bosna Franciscana 6, 9, Sarajevo.
Eugen, Prinz von Savoyen 1697. "Journal de la marche en Bosnie", Wien, Kriegsar
|
|