DA U JE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO STVARANJE NOVIH HISTORIJSKIH MITOVA |
Jon Kværne
DA U JE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO STVARANJE NOVIH HISTORIJSKIH MITOVA?
Ako je moja knjiga zaista stvorila mit o Bošnjacima, onda držim da mije to veliki kompliment.
Mustafa Imamović, Dani 195, 02. 03. 2001.
Jedno od polazišta konferencije o historijskim mitovima održane u Sarajevu, u novembru 2002. godine, bilo je da su tvrdnje o historijskim događajima i procesima igrale, i još uvijek igraju, važnu ulogu u političkom diskursu zemalja bivše Jugoslavije.1 Međutim, opisi ranijih vremena koji su prožimali javni diskurs i politički život u tom dijelu svijeta vrlo često nisu i najbolje verzije koje nam stoje na raspolaganju. Često tu postoje alternativni opisi koji se u daleko većoj mjeri mogu nazvati "naučnim", u smislu da uvode izvore koji nam stoje na raspolaganju a ne ignoriraju dobro znane činjenice ili aspekte predmeta zanimanja.
Pa, zašto onda naučnici i dalje proizvode opise historijskih događaja koji ne zadovoljavaju našu želju da razumijemo prošlost? Jedno rješenje koje vodi
1 Govoreći o bivšoj Jugoslaviji, historičar Eric Hobsbawm formulira to ovako: "Historija je sirovina za nacionalističke ili etničke ili fundamentalističke ideologije, kao što su makovi sirovina za heroinsku ovisnost. Prošlost je suštinski element, možda najsuštinskiji element tih ideologija". Eric Hobsbawm, 'Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented past - if we are brave enough to use it', Open Society News, Winter 1994.
85
odgovoru može proisteći iz našeg posmatranja raskoraka između opisa koji su tako emocionalno napunjeni i onih čvršćih opisa za koje znamo da su nam na raspolaganju.2 Možda nam upravo taj 'jaz' može ukazati na to o čemu se zapravo radi.
Ja ću u ovom članku razmotriti dva rada o bosanskoj historiji dvojice naučnika, Bošnjaka, Mustafe Imamovića i Envera Imamovića, koji imaju znatan utjecaj na današnji bosanskohercegovački javni diskurs. Specifičnije, ja ću razmotriti kako ova dva autora opisuju porijeklo Bošnjaka. Odabrao sam da se usredsredim na korijene jer to tako često igra važnu ulogu u identitetu jednog naroda. Ideje jednog naroda o tome ko su mu bili preci lako utječu na njihovo vezivanje za određeno geografsko područje ili njihovu lojalnost određenim državama ili političkim strukturama.
Ima nekih aspekata opisa ovih autora kojima ću posvetiti posebnu pažnju. Do koje mjere Bošnjaci imaju zasebne pretke? Koja je priroda i stepen kontinuiteta Bošnjaka na ovom geografskom području? Je li kontinuitet bošnjačkog porijekla na ovom području različit od kontinuiteta postojanja druge dvije skupine njihovih bosanskih savremenika? I najzad, ja razmatram način na koji se Crkva bosanska koristi kao argument za taj posebni kontinuitet porijekla današnjih Bošnjaka.
"Historija Bošnjaka"
Knjigu "Historija Bošnjaka"3 napisao je Mustafa Imamović, profesor Historije države i prava na Sarajevskom univerzitetu. Knjiga zavređuje pažnju kao jedno od najhvaljenijih i najčitanijih historijskih djela u današnjoj Bosni i Hercegovini. U vrijeme objavljivanja, hvaljena je kao knjiga koju treba pročitati svaki Bosanac4, i kao prvi potpun prikaz historije te skupine. Knjiga je
Mogu se, naprimjer, porediti opisi politike Hrvoja Hrvatinića u radu Mustafe Imamovića sa opisom u radovima Johna Finea. Ili, porediti opis uloge Ninoslava u ratovanju između Splita i Trogira, kako to opisuje Nada Klaić sa tvrdnjama Envera Imamovića i Mustafe Imamovića o permanentnoj vanjskoj agresiji na Bosnu.
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 1997, Preporod, Sarajevo. Dani (Sarajevo) 64, 1997, "Bosanski barometar".
86
naišla i na pozitivnu međunarodnu recepciju.5 Prema autoru, do 2001. godine prodato je 20.000 primjeraka6, što je vrlo visok broj za bosansko izdavaštvo.
Knjiga ipak nije bila univerzalno hvaljena. Prije dvije godine, historičar Enver Redžić, član Akademije nauka u umjetnosti Bosne i Hercegovine, objavio je knjigu u kojoj, između ostalog, kritikuje Imamovićev prikaz islamizacije Bosne kao fundamentalno pogrešan.7 I drugi su bosanski historičari kritikovali Imamovićeva tumačenja historije Bosne.8
Ja bih kazao da se Imamovićev opis etničkog porijekla Bošnjaka može smatrati jasnim primjerom mita suigeneris i mita o starini. Bošnjaci su tu, čini se, predstavljeni kao radikalno različiti od bosanskog katoličkog i pravoslavnog življa, i kao skupina sa najstarijim i neprekinutim vezama sa teritorijom Bosne i Hercegovine. "Bosanstvo" druge dvije nacionalne skupine predstavljeno je kao upitno.
To je postignuto identificiranjem nacionalne skupine danas poznate kao Bošnjaci po dva različita kriterija u različitim fazama historije: po genetskom porijeklu u ranom slavenskom i srednjovjekovnom periodu, i po religijskoj pripadnosti - u osmanskom periodu. Opis Crkve bosanske osigurava da se tako postavljeno zasebno genetičko porijeklo bosanskih Slavena može vezati za prihvatanje islama u osmanskom periodu.
Vidjećemo kasnije da se Mustafa Imamović i Enver Imamović radikalno razlikuju po tome koga identificiraju kao prvobitne pretke današnjih Bošnjaka. Ali u njihovom razumijevanju kontinuiteta bosanskih muslimana, i uloge Crkve bosanske u tom procesu, njih su dvojica sasvim slični.
5 Robert Donia je pozitivno prikazao knjigu "Historija Bošnjaka" u časopisu Nationalities Papers 28 br. 2 (2000).
6 Mustafa Imamović, "Intervju dana", Dani (Sarajevo) 195, 2. 3. 2001.
7 Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike: U tezama i kontroverzama istorijske nauke, Izdavači: ANU-BiH i Institut za istoriju, Sarajevo, 2000.
8 Vidjeti naprimjer članak Srećka M. Džaje u ovom zborniku.
87
Jedno bosansko-slavensko pleme
Mustafa Imamović današnje Bošnjake smatra potomcima zasebnog slavenskog plemena "Bosna" koje se naselilo u ovo područje i dalo mu svoje ime.
Početni činilac u etnogenezi Bošnjaka svakako su slavenski etnicitet i jezik. Bosanski su Slaveni naselili središnji dio južnoslavenskog etničkog prostora i na njemu vremenom izgradili svoju snažnu feudalnu državu,... {Historija p. 22)
…da ime Bosna ipak nije ostlao "od starijeg tuđega naroda",… nego, da se, izgleda, neko veće slavensko pleme Bosna naselilo u srednjoj Bosni i dijelu Dalmacije. (Historija,istorija, str25)9
Imamović bosanske Slavene predstavlja kao jedinstvene i karakteristične po svojim stavovima i mentalitetu. Već od njihovog dolaska u ovo područje - koje će kasnije postati Bosna i Hercegovina - oni su bili neuobičajeno nezavisni i slobodoljubivi, što je, zapravo, i razlog što su se oni odlučili naseliti tu gdje su se naselili:
Na cijelom ovom prostoru [danjašnja BiH] plemena i župe se postepeno ujedinjuju radi odbrane od raznih vanjskih provala. U tome je oblast Bosna, zahvaljujući svom središnjem položaju u sarajevsko-visočkoj kotlini i geografskim odlikama, imala vodeću ulogu. Matična je zemlja Bosna svojom planinskom konfiguracijom predstavljala prirodno središte države, koja je svjesno htjela izbjeći političke i kulturne uticaje, kako sa istoka tako i sa zapada, te na taj način izgraditi i očuvati svoju samobitnost. (Historijaistorija , str. 25)
Bosna i kultura Bosanaca predstavljeni su kao nešto što je odvojeno i ugroženo, od samoga početka, od susjednih centara političke moći. U tom pogledu, katoličanstvo i pravoslavlje su središnji dio onog što treba da označavaju termini "Zapad" i "Istok". Moguće je shvatati pripadnost tim religijama
Teško je naći primjere da jedna skupina daje ime nekom području pa potom nekoj rijeci. Najčešće se smatralo daje teritorij "Bosna" dobio ime po rijeci. Standardna provjera naziva 'Bosna' sugerira da naziv ima predslavensko porijeklo (Skok, 1971, 'Bosna'). Nedostatak pozitivnih dokaza također nam nameće osjećaj da bi nepouzdana mogla biti zamisao daje neka velika skupina stigla u taj kraj donoseći sa sobom naziv "Bosna".
88
kao nešto što je u suprotnosti sa "biti bosanski Slaven". I već vidimo da taj iskaz otvara nova pitanja: Za Bosance se pretpostavlja da su pokršteni u IX i X stoljeću. Ako se prihvati opis po kome je pokretačka snaga načina njihovog organiziranja vlastitog društva bio zapravo želja da se izbjegnu vanjski utjecaji, onda je teško razumjeti kako to da su Bosanci na kraju uopće postali kršćani. U tom slučaju cijela ta zamisao pokretačke snage, ili svjesnog cilja čini se dubi-ozna, jer uvodi teleologiju tamo gdje joj ima malo mjesta. Način da se zaobiđe taj prigovor jest tvrdnja da su Bosanci, čak i kršćani, sačuvali predkršćanske stavove i način razmišljanja, ono što Imamović naziva "balkansko-slavenski protestantizam". Slijedeći citat opisuje Crkvu bosansku:
Taj je "balkansko-slavenski protestantizam" imao svoje duboke socijalno-etičke korijene, ali jedino u Bosni igrao političku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom državne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni život bosanskog čovjeka nikako ne mogu odreći. {Historija, str. 35)
Postojanje jednog bosanskog plemena sa karakterističnim stavovima uveliko je temelj objašnjenja postojanja Bosanske države i Crkve bosanske. Pleme je povezano sa postojanjem tih institucija na jedan fundamentalan način, oni su rezultat najdubljih potreba i stavova tog plemena. Ta žudnja za nezavisnošću smatra se ključnom za postojanje države, a Crkva bosanska se objašnjava kao proizvod "suštinskih" svojstava Bosanaca; rezultat "društvenog i etičkog naslijeđa" te skupine. "Duboki korijeni" Crkve omogućavaju da to shvatimo kao nešto što skupina sa sobom nosi, nešto što prethodi njenom dolasku na Balkan, a ne kao rezultat utjecaja "Istoka" ili "Zapada".
Suštinske karakteristike Bosanaca - ko su oni, i kakvi su - uzimaju se i kao objašnjenje historijskih događaja i procesa koji se tiču Bosne. Politika njenih susjeda, ratovi i savezništva tumače se kao nešto što je motivirano njihovom zaokupljenošću Bosnom i njihovim poricanjem bosanske nezavisnosti.
Time je započela bliska saradnja između rimske kurije i ugarsko-hr-vatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje između mača i križa ili krsta koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su "patareni" ili "babuni", bilo muslimani, nije više nikada prekidala. (Historija,istorija, str. 33)
89
Ovdje možemo vidjeti kako je predstavljanje borbe za bosansku jedinstvenost i Bosanaca kao slobodoljubivog naroda nešto što osigurava historijski kontinuitet - od post-rimskog perioda, srednjega vijeka, pa tokom osmanskog doba - između srednjovjekovnih Bosanaca i današnjih. Bošnjaka.10 Pogledamo li historiju malo pobliže, međutim, otkrićemo greške u ovome opisu. Teško je naći razloge da se odnosi Svete stolice i Ugarske ili između Nemanjića i katoličkih kraljeva i plemstva okarakteriziraju kao saradnja sa ciljem okončanja bosanske posebnosti.
Kategorije koje nisu od pomoći
Pogledajmo kategorije koje Mustafa Imamović koristi kada opisuje kako se bosanski živalj podijelio u skupine. Koji su kriteriji za uspostavu razlike?
Kad se Imamović upusti u objašnjavanje ko su preci Bošnjaka, njegovo polazište je daje to jedno zasebno bosansko slavensko pleme. Ali danas su tu tri glavne nacionalne skupine! Štaje sa onima koji nisu bosanski muslimani? Mogu li i oni biti potomci tog bosanskog plemena? Ili su muslimani jedini nasljednici tog plemena? U političkoj misli nastaloj pod utjecajem nacionalizma, ovo se obično smatra ključnim pitanjem načina na koji skupine mogu, ili im je dopušteno, da se identificiraju sa nekim područjem i njegovom poviješću.
Tako se na bosanskom državnom tlu i bosanskoslavenskoj etničkoj podlozi, te novoštokavskom jezičnom izrazu, asimiliranjem islama konačno oblikuje bosanskomuslimanski ili, kraće, bošnjački etnos, narod ili nacija, naspram ostalim Južnim Slavenima istog jezika (Srbima, Hrvatima i Crnogorcima), ali različitog vjerskog i kulturno-političkog iskustva. (Historija,istorija, str. 9)
Još jednom su Bošnjaci spomenuti u vezi sa "bosanskim plemenom", Bosnom kao geografskim područjem te srednjovjekovnom državom. Suprotstavljeni su Srbima, Hrvatima i Crnogorcima.
10 Ovo gledište o skupini kao nečemu što ima vječitu sudbinu, o tome kako je vječita žrtva, također je eksplicitno iskazano: "Ako bi se u najkraćem htjela definirati historija Bošnjaka, onda bi se moglo reći daje to jedna praktično neprestana borba za samoodržanje na vlastitom tlu, u neprijateljskom okruženju,..." (Historija,istorija, str. 572).
90
Korištenjem prilično grube šeme, koja se sastoji od četiri skupine, oni "drugi", oni u odnosu na koje su bosanski muslimani definirani kao različiti, povezuju se sa nekim drugim geografskim entitetima: Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom. Bosanski katolici u bosanski pravoslavci zaboravljeni su kao potencijalne dodatne kategorije u ovom kontekstu, a njihova moguća veza sa bosanskoslavenskim plemenom ili sa bosanskom srednjovjekovnom historijom i ne razmatra se.
Bosanski Slaven = bosanski musliman
Imamović stalno naglašava veze između bosanskih muslimana i bosanskog plemena. Time što i ne postavlja pitanje da li ljudi iz drugih skupina možda imaju veze sa tim plemenom, stvara se tendencija vjerovanja da su muslimani jedini potomci i jedini nasljednici srednjovjekovne baštine Bosne. Taj propust postaje relevantan kad promatramo dvosmislene i nejasne opise:
naziv Bosanski Musliman ili Bošnjak obilježava Južnog Slavena koji se etnički oformio na historijskom teritoriju Bosne,... (Historija,istorija, str. 11)
Ova izjava se može tumačiti bilo kao da dopušta ili da isključuje mogućnost da bi ljudi koji nisu bosanski muslimani uopće mogli biti "etnički formirani" na "bosanskoj historijskoj teritoriji". Bilo kao: "termin 'Bošnjak' označava nekog južnog Slavena, itd.." ili pak: "termin 'Bošnjak' označava određenog južnog Slavena, itd.". Primjenom zakona aristotelovskih silogiza-ma, vidjet ćemo da je, uzmemo li ovo prvo tumačenje sasvim moguće da oni koji nisu bosanski muslimani budu potomci bosanskih Južnih Slavena. Drugo tumačenje isključuje mogućnost da su oni koji nisu bosanski muslimani Južni Slaveni iz Bosne.
Čestim spominjanjem bosanskih muslimana u vezi sa Bosnom, pri čemu ne spominje druge dvije skupine, Mustafa Imamović daje nam razloga da vjerujemo da on izriče navedeni stav u njegovom "isključujućem" značenju. Daje nam premalo razloga da vjerujemo da on na umu ima "uključujuću" verziju.11
Potomci iz Bosne i Hercegovine smatraju se suštinskim. Mustafa Imamović čini se ne smatra bitnom činjenicu da neki preci današnjih muslimana mora da su došli iz drugih, najčešće susjednih, područja kako u vezi sa osmanskom ekspanzijom u Bosnu, tako i osmanskim povlačenjem iz Srednje Evrope (vidjeti, naprimjer, Srećko M. Džaja, Kon-
U svojoj etnogenezi bosanski Slaveni, kasnije Bošnjaci ili Bosanski Muslimani, kao središnji južnoslavenski narod, vrlo malo su se miješali sa drugim narodima, što nije slučaj sa okolnim Južnim Slavenima, u čijoj je etnogenezi udio neslavenskog elementa prilično značajan - na istoku Grka, Albanaca, Cincara, Rumuna i drugih, a na zapadu Nijemaca, Italijana, Mađara, Čeha itd. Bošnjaci su se rijetko krvno miješali čak i sa drugim muslimanima neslavenskog porijekla, bez obzira na jake duhovne veze sa islamskim Orijentom. Manji broj Turaka i drugih orijentalaca, te nešto više Arnauta, koji su se doseljavali radi službe ili posla u Bosnu, vrlo brzo su se stapali sa domaćim muslimanskim svijetom. Već je Ciro Truhelka primijetio da su Bošnjaci najstariji i "najčišći Slaveni u Bosni", što su kasnije svojim istraživanjima potvrdili Milenko S. Filipović, Špiro Kulišić te Muhamed Hadžijahić. [moj kurziv] (Historija,istorija, str. 23)
Ponovo vidimo da su Bošnjaci predstavljeni kao potomci bosanskih Slavena. Drugi mogući potomci nisu spomenuti. Dalje se tvrdi da su se i bosanski Slaveni i njihovi potomci, Bošnjaci, veoma malo miješali sa drugim skupinama. To postavlja temelj za tvrdnju o potpunom kontinuitetu između današnjih Bošnjaka i bosanskog plemena: kako se obje te skupine u maloj mjeri miješaju sa drugima, činjenica da su Bošnjaci potomci bosanskog plemena izgleda kao nešto što se podrazumijeva; prvo, Bošnjaci nemaju druge pretke osim bosanskih Slavena, i, drugo, oni su jedini nasljednici bosanskih Slavena.
Povezivanje religije sa potomstvom
Koje kriterije Mustafa Imamović razmatra kada propituje štaje to što čini razne skupine? U citatu iz knjige Historija, str. 9 (vidjeti gore,) on naglašava postojanje različite religijske i različite političke pripadnosti među Južnim Slavenima. U posljednjem navedenom citatu (Historija,istorija, str. 23), on posmatra naslijeđe u biološkom smislu. Taj posljednji citat jest u skladu sa gledištem koje Imamović izražava kada identificira faktore od primarnog interesa kada se nešto identificira kao zaseban narod:
U određenju svakog naroda bitna su dva osnovna elementa: porijeklo, odnosno etnogeneza i prostor na kojem živi. (Historija,istorija, str. 21)
fesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine: predemancipacijsko razdoblje 1463. — 1804, Mostar: Ziral, 1999, str. 80).
92
Na nekoliko mjesta, razlika među skupinama je objašnjena kao razlika u porijeklu; ako neko stanovništvo danas postoji kao dvije odvojene skupine, to mora daje stoga što imaju različite pretke. Postojanje skupina uzima se zdravo za gotovo. Kako skupine nastaju uistinu se ovdje ni ne propituje. A upravo to je jedno od najinteresantnijih pitanja.
Što se tiče bosanskih Slavena, vidjeli smo nekoliko primjera kako Ima-mović predstavlja političke i religijske institucije kao tijesno povezane sa skupinom, gotovo kao "prirodnu" posljedica "osobina" te skupine. Na taj način pitanje genetskog naslijeđa, "rase", može biti relevantno za opis cijelog niza pojava.12
Kao što smo vidjeli, Mustafa Imamović naglašava naslijeđe kao veoma važno kada se upušta u objašnjavanje historije Bosne i ono što bosanske muslimane čini drugačijim od drugih skupina u sadašnjoj Bosni i Hercegovini. Danas, međutim, religija je determinirajući kriterij pripadnosti skupini. Kako je moguće da Imamović postigne kontinuitet između bosanskog plemena i današnjih bosanskih muslimana kad su te skupine identificirane potpuno različitim kriterijima? Kako učiniti da se jedna skupina iz prošlosti transformira tako glatko u današnju? Najvažnije sredstvo da se to uopće postigne jest Crkva bosanska.
Osnova različitog etnopolitičkog razvoja Bosne leži u njenoj posebnoj crkvi i njenim suštinskim razlikama u odnosu na rimokatoličku i srpskopra-voslavnu crkvu. (Historija,istorija, str. 45)
U slučaju ranog srednjeg vijeka, postojanje zasebnog bosanskog plemena predstavljeno je kao ključni element odgovora na pitanje: "Ko su bosanski muslimani?" Za kasni srednji vijek i za osmansku epohu, religijske institucije - respektivno, Crkva bosanska i islam - predstavljene su kao determinirajući faktor.
Za Mustafu Imamovića ta očita kontradikcija izgleda da se razrješava tako postuliranom bliskom povezanošću između Crkve bosanske i bosanskog
Staromodno razumijevanje skupina koje čini se Imamović prihvata iskazano je njegovim spominjanjem "germanskih" i "slavenskih" karakteristika: Germani su organizirani i proračunati, Slaveni su energični i impulsivni: "U njegovoj [Tvrtkovoj] državničkoj i političkoj ličnosti, energija i mudri oprez stoje u ravnoteži, što je prije jedna germanska no slavenska crta." (Historija,istorija, str. 26)
93
plemena. Mogli bismo se sjetiti "dubokih korijena" crkve i njenih "specijalnih društvenih i etičkih aspekata". Bosansko pleme je željelo živjeti pod zapadnim jednako kao i pod istočnim utjecajem, a Crkva bosanska bijaše utjelovljenje te želje u religijskom pogledu. Čini se da se ovdje sugerira da su rasprostranjenost Bosanskog plemena i Crkve bosanske bili manje-više identični.
Taj pomak u pogledu kriterija koji se smatra ključnim u determiniranju pripadnosti nekoj skupini odražava se i kroz pomak u opisu kauzalnih odnosa. Izgleda da se desila promjena u objašnjivačkoj ulozi Crkve bosanske: umjesto objašnjavanja Crkve bosanske, ili prije, njenoga sadržaja, kao onog što determinira karakterizacija skupine, skupina se sad vidi kao nešto što oblikuju religijske institucije. Religija, a ne naslijeđe, vidi se kao determinantna, ne samo za rasprostranjenost vlastite skupine, već i njenih karakteristika:
..., staleški organizirana vlastela, kao politički narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i sviješću o njima, imale su presudnu ulogu u etničkom razvoju i oblikovanju Bosne. Vlastela i crkva su prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bošnjana, ili Bošnjaka) i čuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o značaju vlastite teritorije za njihovo očuvanje. Takva su osjećanja ležala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bošnjačkog etniciteta. (Historijaistorija str. 45)
U gornjem primjeru bosansko plemstvo i Crkva bosanska dobile su ključnu ulogu. Za kasnije periode dolazak Osmanlija i islama smatraju se najznačajnijim elementima u stvaranju bosansko-muslimanske skupine:
Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon uništenja njene srednjovjekovne države, a to su rasprostranjenost islama i oblikovanje bošnjačkog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijećeno da kao "osebujni bosanski fenomen leži u samom srcu bošnjačke nacionalnosti. (Historija,istorija, str. 84)
U navedenom citatu vidimo i to kako je islamu data uloga glavnog faktora oblikovanja bosanskih muslimana, i kako se rasprostranjenost islama povezuje sa rasprostranjenošću Crkve bosanske.
94
"Korijeni Bosne i bosanstva"
Posvetimo se sad Enveru Imamoviću. Enver Imamović - prvobitno arheolog - sad je profesor historije na Sarajevskom univerzitetu. Objavio je nekoliko naučnih i popularnih radova. Uz djelo koje se ovdje analizira - "Korijeni Bosne i bosanstva"13, Enver Imamović je objavio radove o arheologiji rimskoga doba. Autor je knjige Historije bosanske vojske. Redovno sudjeluje u javnom diskursu - člancima u novinama kao što je "Oslobođenje".
Ilirski preci
Dok historija bosanskih muslimana, prema Mustafi Imamoviću počinje sa dolaskom Slavena u Bosnu u V i VI stoljeću, Enver Imamović ima sasvim drugačije gledište. Po njemu, bosanski muslimani su autohton balkanski narod sa poviješću koja seže nekoliko hiljada godina u prošlost:
Ukratko: znanstveno nije više uopće sporna činjenica da su bosansko-hercegovački muslimani autohtoni balkansko-europski narod koji na ovom prostoru živi više od 4000 godina, koliko se može arheološki pratiti. (Korijeni, str. 129)
Prema Enveru Imamoviću, autohtono stanovništvo u područjima susjednim Bosni je bilo u velikoj mjeri istrijebljeno tokom dva stoljeća nestabilnosti nakon pada Rimskog carstva. Ali u Bosni, nasuprot tome, to ilirsko-rimsko stanovništvo opstalo je uglavnom zahvaljujući neprohodnim bosanskim planinama:
Dok su tokom burnih događaja do kojih je došlo u vrijeme seobe naroda, starosjedioci bili u najvećoj mjeri posvuda istrijebljeni, na bosanskohercegova-čkom području su se, zaštićeni brdskim i planinskim gudurama, sačuvali kao u nekoj oazi. (Korijeni,orijeni, str. 26)
Bosanci (ili bosanski muslimani )14 predstavljeni su kao etnički narod različit od njihovih susjeda. "Etničko" u smislu u kojem taj termin koristi Enver
13 Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Međunarodni centar za mir, 1995.
14 Kao što ćemo vidjeti, Enver Imamović ne navodi jasno da li sve Bosance ili isključivo bosanske muslimane smatra za potomke Ilira.
95
Imamović izgleda daje uglavnom genetska kategorija. Zavisi od toga ko su ti preci, a odražava se na način kako čovjek izgleda (Korijeni,orijeni, str. 26, 131, 163). Bosanci su potom predstavljeni i kao "izrazito drugačiji"15 od svojih "čisto slavenskih"16 susjeda, ne samo fizičkim izgledom već i tradicijom i moralnim kvalitetama. Odnos između naglaska na ilirskim korijenima Bosanaca i spominjanje slavenske komponente u etnogenezi Bosanaca ne ostavlja sumnje da se ilirski doprinos smatra važnijim. Imamović usljed toga ima problem kako riješiti tenziju između želje da Bosance (ili Bosanske muslimane) posmatra kao potomke Ilira, i činjenice da je jezik koji oni koriste od ranih srednjovjekovnih vremena slavenski. Povremeno ta tenzija dovodi do kontradiktornih opisa:
Na taj način Bosna se kasnije potpuno slavenizirala i skoro da se ni po čemu nije razlikovala od susjednih, čisto slavenskih, zemalja. Međutim, ni zemlja ni narod nisu nikada potpuno izgubili ilirska obilježa. I upravo je to ono što je u srednjem vijeku Bosnu i njezine stanovnike po svemu činilo neobičnim u očima drugih, bilo daje riječ o njihovom izgledu, načinu odijevanja, običajima, vjeri, mentalitetu itd. (Korijeni,orijeni, str. 163)
U prvoj rečenici Bosna jedva da se razlikuje od susjednih područja ("ni po čemu"), dok su u trećoj Bosanci posebni u svakom pogledu ("po svemu").
Slaveni: Negativne karakterstike
Opisujući srednjovjekovni period, Enver Imamović dosljedno tvrdi da se ilirsko naslijeđe odrazilo na pozitivnim karakternim crtama (Korijeni,orijeni, str. 26, 34, 131, 132,), i da te crte Bosance čine različitim od njihovih susjeda (Korijeni pp. 26, 131, 163). Stoga ne iznenađuje da su "izrazito drugačiji", "čisto slavenski" susjedi predstavljeni kao živalj sa cijelim nizom negativnih crta, što se tumači činjenicom da su oni Slaveni:
[Srbi i Crnogorci] Sasvim je evidentno da su u svim proteklim njihovim agresijama u pozadini bili pljačkaški motivi, to jest žeđ za tuđim. To je tipični mentalitet nomadsko-pastirskih plačkaških hordi, od kojih vuku korijen i ta dva naroda.
15 Korijeni p. 131
16 Korijeni p. 163
96
Karakteristika prekodrinskih napadača je i ta što ih u akcijama ne vodi razum nego instinkt koji su im oblikovali surovi uvjeti njihovog životnog ambijenta gdje je sve bazirano na sili, lukavstvu, i prijevari. Zato su u takvim zajednicama otupljeni osjećaji za ono što se u civiliziranom svijetu zove humanost. (Korijeni,orijeni, str. 349)
Čini se da su Srbi i Crnogorci iz susjednih, "slavenskih" područja bili potomci nomada koji su živjeli od uzgoja stoke i pljački. Negativne crte predaka: pohlepa, nepouzdanost i surovost vide se kao rezultat teških uslova u kojima su te skupine živjele. A te karakterne crte, trvdi se, nasljedne su. Postoji dobar razlog da se bude skeptičan prema Imamovićevoj primjeni ideja biološkog naslijeđa i rase. Posebno je teško prihvatiti njegovo gledište kako se akcije jedne skupine mogu objasniti karakternim crtama koje su naslijedili od svojih predaka te da te crte (koje su prvobitno, pretpostavlja se, bile posljedica sredine) nisu bile pod utjecajem kasnijih faktora okoline, društva ili tehnoloških promjena tokom historije. Imamovićevo izlaganje slavenske predbalkanske historije također se čini upitnim. Nasuprot Hunima ili Mađarima, rani Slaveni nisu bili narod stepe, nomadi, ni blisko povezani sa "kulturom konja". Bili su prvenstveo poljoprivrednici.17
Kad se radi o negativnom opisu Slavena, izgleda da Imamović pripisuje negativne vrijednosti i poljoprivredi i životu na selu uopće. Život u stepi, ili nomadski život, čini se, čine ljude nepouzdanim i surovim. Koji onda vid egzistencije čini čovjeka poštenim i saosjećajnim? Autor Rimskom carstvu pripisuje pozitivne crte te stoga ne bi bilo nepravilno pretpostaviti da su rimska civilizacija i, moguće, urbani život općenito ono što stoji nasuprot surovom stepskom životu "Slavena":
Slavenski doseljenici su u svom rušilačkom naletu uništili sve tekovine antičke civilizacije. Na mjestu gdje su nekada stajale vile... tu su doseljenici počeli graditi kolibe od pruća i brvna, oko kojih su se nizali torovi i štale. (Korijeniorijeni p. 293)
"[narod] koji već tisućama godina postoji i obitava na ovim prostorima, (koji isto toliko iza sebe ima pisanu povijest) i koji je ovdje uživao sve tekovine
17 Vidjeti, naprimjer: Pavel Dolukhanov, The Early Slavs, Longman, 1996.
97
visoke civilizacije, dok su preci onih koji su nas lišili svake nacionalne i kulturne pripadnosti, u to vrijeme tumarali za svojim stadima po euro-azijskim pustarama i stepama. (Korijeni,orijeni, str. 128-129)18
Zanimljivo bi bilo posmatrati vezu koju Enver Imamović nalazi između ruralnog života i negativnih osobina u odnosu na veoma raširenu predrasudu, koja postoji u bosanskim urbanim sredinama prema ruralnom življu i stanovnicima manjih gradova. Obzirom na period u kojem su se mnogi bosanski gradovi stvorili ili se razvili postoji svakako tendencija posmatranja urbane tradicije kao nečeg vezanog za Osmanlije, i prema tome muslimane. I mada ima mnogo muslimana poljoprivrednika, pravoslavci se izgleda identificiraju, a i oni sami sebe identificiraju u većoj mjeri sa ruralnom tradicijom.19 Srpski nacionalisti, isto tako, tvrde da najveći dio obradive zemlje u Bosni i Hercegovini pripada Srbima, pošto su Srbi bili ruralno i poljoprivredno stanovništvo u većem stepenu od muslimana.20 Razgovarajući sa ljudima može se naići i na tvrdnje da su muslimani tokom Osmanskog perioda bili paraziti, koji su živjeli na račun rada svojim kršćanskih kmetova.
Kao što smo vidjeli, Slavenima je pripisana uloga onih koji su izvršili invaziju, ne-Bosanaca. Slijedeći citat je primjer kako se stvara veza između činjenice da je neko poljoprivrednik i ne-Bosanac: ključni element koji čine
18 Tvrdnjom da je prvobitno područje Slavena bilo "Evroazija", Enver Imamović učvršćuje "odbranu" od "optužbi" srpskih i hrvatskih nacionalista da su bosanski muslimani tuđ element, "Turci". On koristi strukturalno sličan argument, samo mijenja fokus. Umjesto razmatranja osmanske ere kako bi se "utvrdilo ko pripada" Bosni i Hercegovini, on se usredsređuje na predsrednjovjekovnu eru. Time je moguće da vidi "Evroazijske Slavene" i njihove tako postulirane potomke kao tuđi element na Balkanu.
19 Srpski etnolog Ivan Čolović identificira glorifikaciju "prirodnog" života na selu kao jedan od savremenih mitova u Srbiji: "I današnja etnički centrirana politička mitologija u Srbiji oživljava slike idiličnog, patrijarhalnog sela, predstave o seljacima- (…) -kao ljudima koji crpu fizičku i moralnu snagu iz svoje vezanosti za zemlju, za kulturu i veru pradedova i ne mešaju se sa strancima."( Ivan Čolović, Politika simbola: ogledi opolitičkoj antropologiji. Beograd: Radio B92,1997, str. 26). Prema Čoloviću, može se identificirati i jaka anti-ur-bana tendencija: "Etnički mešoviti brakovi su češći u gradovima nego na selu. To je jedan od razloga što su posljednih godina mitske priče o politici pune podozrenja i otvorenog neprijateljstva prema urbanim sredinama" (Čolović, 1997, str. 28).
20 Vidjeti, naprimjer, članak Husnije Kamberovića u ovom zborniku.
98
današnje Srbe, Crnogorce i Hrvate u Bosni i Hercegovini su doseljenici, tvrdi se, čije je glavno zanimanje poljoprivreda i stočarstvo:
[Od srednjevjekovnih vremena do 1878. g.] Česti ratovi, epidemije a i ekonomski razlozi, doveli su u Bosnu brojne doseljenike (mahom stočare i kmetove), najviše iz Srbije, Crne Gore i Dalmacije. Na taj način su se diljem Bosne i Hercegovine stvarale strane nacionalne jezgre. (Korijeni,orijeni, str. 122)
Dok je izlaganje o tome "čiji su korijeni u Bosni" i "ko su pridošlice koje su izvršile invaziju" fundamentalno vezano za srednji vijek, ovaj posljednji citat je važan i radi povezivanja opisa "slavenske" invazije/imigracije za skorije historijske periode.
Posebni kontinuitet Bosanskih Muslimana
Kao što smo vidjeli ilirski korijeni su ono što Bosancima daje posebna prava na bosansku historiju i bosansku sadašnjost. Upravo ti korijeni im omogućuju da Bosnu smatraju svojom zemljom u većoj mjeri no narodi koji su, prema Enveru Imamoviću, imigrirali iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore i stvorili "jezgro stranog življa". Ali ko su, među današnjim Bosancima, potomci drevnih Ilira? Ima li naroda sa ilirskim precima u sve tri današnje skupine, ili su samo neke skupine te koje mogu polagati pravo na te pretke? Kao i u opisu Mustafe Imamovića, vidjet ćemo da se i ovdje religija posmatra kao ono što obilježava "genetsku posebnost". Da bi stvorio kontinuitet između Ilira i današnjeg stanovništva, Enver Imamović se okreće Crkvi bosanskoj i tvrdi da je ona indikativna za ilirsko naslijeđe Bosne:
Predslavenske karakteristike bosanskog stanovništva su se najduže zadržale u religiji i kulturi. Na temeljima autohtone paganske religije ponikla je i čuvena kasnija bosanska hereza (bogumilstvo, Crkva bosanska, patarenstvo i sl.). (Korijeni,orijeni, str. 163)
Šta onda karakterizira ovu posebnu religijsku instituciju Bosne? Imamović Crkvu bosansku predstavlja kao crkvu vezanu za bugarski bogumilizam X stoljeća (Korijeni,orijeni, str. 168), ali on jednako važnom smatra i lokalnu predkr-šćansku tradiciju.
99
S obzirom da je Bosna ušla u srednji vijek s autohtonim stanovništvom čije su vjerske osnove počivale na starokršćanskim tradicijama, njihovo kršćansko učenje se po mnogo čemu razlikovalo od onog koje su Srbi i Hrvati upoznali i primili tokom 8. i 9. stoljeća.
Bosanska starokršćanska tradicija je unijela u srednji vijek mnoge elemente antičkih hereza, štoje prestavljalo veoma plodno tlo za stvaranje novih, srednjovjekovnih hereza. (….)
Korijeni takve Bosne su mnogo dublji od srednjeg vijeka. Pripomenimo daje u antičko doba na tlu Bosne i Hercegovine bilo prisutno 40 raznih vjera i da se klanjalo čak pedeset dvojici bogova. (str. 163-164)
Imamović ne ukazuje ni na jedan specifičan izvor koji bi mogao potkrijepiti tvrdnju o utjecaju bugarskog bogumilizma, a dobri izvori za to ionako nisu poznati.21 Stoga treba biti skeptik u pogledu ovih autorovih tvrdnji. Isto važi za teoriju da Crkva bosanska treba da je rezultat potpuno drugačijeg procesa pokrštavanja u odnosu na proces kojim su susjedna područja postala kršćanska.
Kontunuitet iskazan kroz religijsku pripadnost
Opis Envera Imamovića osigurava da religija bude nešto što se može koristiti da ukaže na kontinuirano postojanje jedne skupine u nekom području. Paganske ili kršćanske (tokom rimskog doba) Ilire je, unatoč lingvističkoj promjeni, još uvijek moguće identificirati u srednjem vijeku, zahvaljujući njihovim religijskim karakteristikama. Religijske karakteristike su također, prema Imamoviću, ono što omogućava identifikaciju jedne od današnjih skupina kao potomaka Ilira. Crkva bosanska i islam, tvrdi se, imaju mnogo zajedničkih sadržaja i zajedničkih korijena (Korijeni,orijeni, str. 208). Skupina koju prvo identificiramo kao Ilire, potom kao srednjovjekovne "Bošnjane", danas se može prepoznati kao bosanski muslimani:
John V. A. Fine Jr., The Bosnian Church: a New Interpretation. A study of the Bosnian Church and its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries. Boulder, Colorado: East European Quarterly, 1975, p. 44
100
Bosanski bogumili su masovno prelazili na islam i zato što su u njemu otkrili mnoge zajedničke sadržaje, štoje u procesu islamizacije Bosne odigralo važnu ulogu.
Ustvari, islam i bosanska hereza imaju zajednički korijen, kojem je domovina Bliski istok. Mada su išli različitim putevima, historijska sudbina ih je nakon nekoliko stoljeća opet spojila. (Korijeni,orijeni, str. 165-166)22
Enver Imamović kao da se dvoumi između tri različita objašnjenja korijena Crkve bosanske: prvo, ona je nastavak lokalne predkršćanske religije; drugo, ona je nastavak kršćanstva kako je ono prakticirano kad je Bosna bila dio Rimskog carstva; i, treće, Crkva bosanska ima korijene u bliskoistočnom heretičkom pokretu.
Moguće je ova tri objašnjenja posmatrati tako da predstavljaju tri različite želje vezane za to kako autor želi predstaviti svoju skupinu: prvo, želja za lokalnim korijenima koji sežu što je dublje moguće u prošlost; drugo, želja da se svoja vlastita skupina vidi kao posrednik između grčke i rimske kulture i civilizacije; i treće, želja da se islam vidi kao "prirodan" dio bosanske religijske historije. Ili, u svakom slučaju, kao "prirodniji" nego što su to tradicije koje predstavljaju katolici i pravoslavci.
Sklonost isključivanju
Opisujući Crkvu bosansku Enver Imamović naglašava kontinuitet između današnjih bosanskih muslimana i srednjovjekovnih Bosanaca, i konsekventno - Ilira. Ali, ko su onda preci bosanskih katolika i pravoslavaca? Na koji su način oni dio historije Bosne?
Enver Imamović ima problema da koherentno objasni od koga potječu katolici i pravoslavci. S obzirom da se ilirski politeizam i lokalno rano kršćanstvo posmatraju kao nešto što je vezano za srednjovjekovnu Crkvu bosansku, i u suprotnosti prema susjednim religijama, postaje problematično to kako
22 Imamović teško daje imao na umu korijene koji su zajednički islamu i kršćanstvu općenito jer to ne bi stvorilo razliku između Crkve bosanske i drugih kršćanskih crkvi, bile one heretičke ili ne. Imamović manihejske korijene pripisuje bugarskom bogumilizmu te možda na umu ima takav religijski fenomen. Kakva je to skupina mogla biti te je utjecala i na islam, teško je reći, jer Imamović ne daje nikakve dodatne podrobnosti o prirodi tih navodnih zajedničkih korijena.
101
neko može na koncu ipak postati katolik ili pravoslavac a istovremeno biti dijelom jedne neprekinute ilirsko-klasične tradicije. (Naravno, moglo bi se to objasniti kao potčinjavanje vanjskom pritisku, ali to bi u nacionalističkim misaonim šemama moglo biti shvaćeno kao izdaja ilirsko-klasičnih korijena, to jest, specifično bosanskih. Bilo bi to udruživanje snaga sa strukturama koje su prilično dosljedno opisivane kao neprijateljske prema Bosni.23) Mi ovdje hoćemo da ustanovimo da li opis Envera Imamovića dopušta da neko ima neprekinuto postojanje u tom području, i da sudjeluje u potpunosti u naslijeđu Bosne, a daje pritom pravoslavac ili katolik.
Enver Imamović dozvoljava, u nekim slučajevima, mogućnost da su članovi sve tri današnje skupine možda potomci heretičkih srednjovjekovnih Bosanaca (Korijeni,orijeni, str. 120-123, 133, 215). Ali u drugim slučajevima on naglašava da su među današnjim stanovnicima Bosne samo muslimani potomci Ilira.
Naime, ovdašnji muslimani su uz Albance i Grke jedini balkanski narod, a istovremeno jedan od rijetkih u Europi, koji je najvećim dijelom preživio seobu naroda tokom 6. i 7. stoljeća n.e. (Korijeni,orijeni, str. 129)
Može se s pravom reći da sve ono što nosi pridjev ili epitet "bosansko" da se uglavnom odnosi na ovdašnje muslimane. (Korijeni,orijeni, str. 132)
Ako su "lokalni muslimani", uz Albance i Grke, jedini stariji balkanski narodi koji su opstali u previranju i metežu u vrijeme seoba, malo je prostora ostalo da se zamisli da su i katolici i pravoslavci mogli imati predslavenske korijene. Iz opisa religijske situacije u Bosni uoči dolaska Slavena, "bogumila" a potom i islama, kao nastavka tradicije, opis Envera Imamovića vodi do zaključka da su prvenstveno bosanski muslimani potomci Ilira i srednjovjekovnih Bosanaca. "Bosanstvo" katolika i pravoslavaca je time ostalo dvojbeno, ili u najmanju ruku uslovno.
Islam kao "prirodna" državna religija Bosne?
Interesantno je da Enver Imamović Crkvu bosansku predstavlja kao državnu crkvu. Iz tog slijedi sasvim prirodno smatrati islam, koji je "nasljednik" "bogumilizma", "prirodnom" državnom religijom današnje Bosne.
23 Korijeni, str. 153.
102
Bosna je jedinstvena zemlja i po tome što je u njoj hereza bila zvanična, državna vjera, kojoj je podjednako pripadao kako običan narod, tako aristokracija i vladari. To je tipična narodna vjera dalekih korijena... (Korijeniorijeni p. 164)
Zapravo, nije tačno da su bosanski kraljevi pripadali Crkvi bosanskoj. Bilo je tu plemića koji su pripadali svim trima konfesijama, ali uz mogući izuzetak Ostoje, svi su kraljevi bili katolici.24 Ideja fundamentalnog jedinstva između vladara i običnoga puka, teško da se danas uklapa, a još se manje uklapala u srednjem vijeku. Opisujući vjeru kao nešto što ujedinjuje ljude unatoč ekonomskim i društvenim ogradama, Enver Imamović zamišlja jednu skupinu koja je sasvim slična skupinama koje povezuje moderni nacionalni identitet.
Vjera je ovdje također nešto za što se pretpostavlja da pokazuje zajedničko porijeklo, i opet vidimo da su implicitno muslimani ti kojima se pripisuju korijeni u Bosni, budući da je islam religija koja ima najviše zajedničko sa Crkvom bosanskom. Muslimani postaju nosioci bosanske državne tradicije i potomci "najbosanskijih" Bosanaca. A što se tiče onih Bosanaca koji su završili kao katolici ili pravoslavci, možemo samo pretpostaviti da oni nisu bili dovoljno Bosanci. Pošto su popustili pod pritiskom i prihvatili 'tuđu' vjeru.
Kontra-mitovi
I Mustafa i Enver Imamović kao da se suprotstavljaju nacionalističkim verzijama srpske i hrvatske historiografije. Umjesto da opišu Srbe i Hrvate kao skupine koje su najfundamentalnije povezane sa Bosnom i Hercegovinom, taje uloga data Bošnjacima. Jedna solidnija historiografija25 govori nam, međutim, da građani Bosne i Hercegovine imaju ustvari mnoge zajedničke korijene, te da je njihovo porijeklo u mnogim bitnim aspektima zajedničko. Opisom, na jedan dobar način tih manje spektakularnih, ali mnogo fascinantnijih aspe-kata povijesti Bosne i Hercegovine, postiglo bi se da svim autoritarnim sistemima bude teže zloupotrebljavati historiju tvrdnjama da jedna skupina ima ekskluzivnu vezu sa teritorijom Bosne i Hercegovine. Umjesto toga, Mustafa
24 Noel Malcolm, Bosnia: A Short History, Macmillan, 1994. Vidjeti, naprimjer: Malcolm, Bosnia, ili Džaja, Konfesionalnost.
103
i Enver Imamović daju prikaze sa potencijalnim negativnim konsekvencama. Bosni i Hercegovini je potrebna lojalnost svih njenih građana, a ovi prikazi potencijalno mogu otežati postizanje tog osjećanja lojalnosti.
U svom tipično romantičarskom, nacionalističkom insistiranju na skupinama koje su homogene i kroz vrijeme nepromjenjive, sa fiksiranim osobinama i utvrđenim historijskim sudbinama, autori sami postaju ranjivi za uveliko istu kritiku koja je sasvim opravdano usmjeravana prema susjednim nacionalističkim historiografijama. Mada Enver i Mustafa Imamović sasvim tačno naglašavaju muslimanske korijene u Bosni i Hercegovini, i nude veoma zanimljive informacije, njihov doprinos dobrom razumijevanju prošlosti Bosne i porijekla Bošnjaka nije tako dobro kako je moglo biti.
"Dati javnosti ono što javnost traži"
Jedna od najupečatljivijih činjenica, kada se pogledaju opisi ove dvojice autora je koliko su slični strukturalno a različiti, kad se radi o tome koga oni zapravo identificiraju kao pretke Bošnjaka. Unatoč njihovim kontradiktornim pogledima na historiju Bosne, ja ne znam da su oni imali bilo kakvu međusobnu debatu. To je vrlo čudno obzirom da su vrlo snažno reagirali na one koji ne dijele njihovo gledište o bosanskohercegovačkoj prošlosti. Ali, u tim slučajevima njihova je diskusija vođena sa naučnicima koji ne dijele njihovu tendenciju da historiju Bosne i Hercegovine vide usključivo kao historiju jedne kontinuirane, homogene, nepromjenjive skupine, i koji se ne slažu sa tendencijom marginalizacije veza članova druge dvije skupine sa Bosnom i Hercegovinom i njenom historijom.
Kako je spomenuto na početku, tačke gdje se zapažaju najočigledniji propusti i odstupanja26 od naučno prihvatljivih i uvijek raspoloživih tumačenja, jesu one gdje imamo priliku steći dojam o onom što autora stvarno zanima. U našem slučaju teško je izbjeći zaključak daje želja da se doprinese konsolidaciji identiteta Bošnjaka imala prednost nad opisom i razumijevanjem prošlosti. To je također u skladu sa onim što jedan od autora i eksplicitno kaže:
Naprimjer, više je nego čudno da oba autora, bez ijednog argumenta ili pojašnjenja, izlažu verzije o porijeklu, rasprostranjenosti i ulozi Crkve bosanske koje je u oštroj kontradikciji sa danas najpodrobnijim opisom te Crkve u radu historičara Finea iz 1973. Taj rad i njegov sadržaj zacijelo su morali biti poznati obojici autora.
104
u intervjuu datom sarajevskom nedjeljniku "Dani" Mustafa Imamović tvrdi da su racionalni argumenti i "istina" izgubili značaj te sugerira da, suočeni sa historijskim mitovima susjednih država, Bosna i Hercegovina i Bošnjaci trebaju svoje vlastite mitove.27
Te tradicionalne historije u srpskoj i hrvatskoj historiografiji mogu se osporiti argumentima, ali za argumente niko ne mari. Na jedan takav mit možda je trebalo odgovoriti jednom ovakvom knjigom. Kada čitate srpske i hrvatske historije Bosne, argumentima ne možete raspravljati s njihovim autorima ili s onima koji te knjige uzimaju kao izvor nekog saznanja. Možete u to vjerovati ili to ostaviti. Prema tome, ja sam osjetio da je i Bošnjacima, a i Bosni, potrebna jedna takva interpretacija, jedan takav pristup historiji. Otvoreno mogu kazati za Historiju Bošnjaka da svako ko je pročita može smatrati da je to što piše istinito, a i ne mora. (Mustafa Imamović, Dani 195, 02. 03. 2001.)
Ovaj pristup je shvatljiv, ali treba postaviti pitanje njegove produktivnosti. Mada je tačno da postoji potreba za historijskim knjigama kojima će tema biti Bosna i Hercegovina, pristup kojeg autor "Historije Bošnjaka" sugerira čini se problematičnim.
Gledište da niko ne sluša argumente sadrži u sebi stanovito nepovjerenje, možda čak aroganciju prema javnosti. Pretpostavka je da neko, među njima Mustafa Imamović, ipak mari za argumente. Moguća i opasna konsekvenca, koja se može izvući iz gledišta Mustafe Imamovića je da "neko" mora odlučiti šta javnost "treba" i da taj neko ima pravo to joj i dati, štogod to bilo. Takvi argumenti samo koriste onima kojima je u interesu autoritarno društvo.
Mustafa Imamović vjerovatno ne bi podržao gledište da istina nije važna u suočavanju sa nedavnom poviješću, ratovima vođenim posljednjih 12 godina. Njegovo umanjivanje značaja istine u vezi sa starijom historijom moglo bi, međutim, lako biti viđeno kao njegov doprinos općoj klimi u kojoj je svako slobodan vjerovati što god mu volja.
Gledište da se mitu možemo suprotstaviti samo kontra-mitom također sadrži duboki pesimizam u pogledu mogućnosti promjene. Za promjene treba vremena, ali nije teško naći primjere slučajeva društava koja su se promijenila. Prije 50 godina segregacija je postojala u SAD, a u Njemačkoj je u to vrijeme
27 Vidjeti i uvodni citat u ovom članku.
105
svakako bilo mnogo ljudi još uvijek duboko zaraženih propagandom iz godina autoritarne vladavine.
Promjena je moguća a u slučaju Bosne i Hercegovine, knjige historije općenito a pogotovo udžbenici historije mogu biti jednako dobro mjesto da se promjena pokrene kao i svako drugo - ne bi li se stvorila jedna zdravija intelektualna i politička klima. Da djeca nisu bila indoktrinirana šovinističkim stavovima o historiji i društvu, i to bi već bilo nešto (malo, ali ipak nešto). Da su, umjesto toga, učila historiju punu procesa kojima se ne može tako lako pripisati bilo kakvo moralno značenje, niti dopustiti spektakularna metafizička tumačenja, djeca su mogla biti otpornija na pokliče demagoga o "sudbini nacije" i pozive na neupitno jedinstvo.
'Istina'-nakon svega
Argument da se protiv politički utjecajnih historijskih mitova može boriti samo kontra-mitovima možda nije tako lako odbaciti kao što to izgleda. Možda se stvarno umanjuje utjecaj vašeg protivnika time što se propagira vlastiti mit. Rat protiv Bosne i Hercegovine svakako je pokazao da su neki zapadni akteri prihvatali tvrdnje nacionalističkih propagandi koje su bile najčvršće etablirane.28 Možda pojava kontra-mitova stvarno stimulira onu vrstu intelektualnog diskursa u kojem će se pojaviti novi elementi, i možda oni bez ideoloških naočara mogu tu naći doprinos da solidnije razumijemo kako se stvari dešavaju i kako su se dešavale u prošlosti.
Ja sam, međutim, ubijeđen daje najefikasniji način da se historijski mitovi prestanu koristiti kao politička sredstva njihova diskreditacija kao relevantnog objašnjenja prošlosti. Njihova akademska diskreditacija će ih dugoročno diskreditirati i politički. I dok dobro razumijevanje historije umanjuje značaj mitova, onaj opis prošlosti koji samo zrcali mitove susjednih skupina - tek promjenom imena u priči - nikako ne diskreditira mitologije na koje reagira. On čuva mitove tu gdje su, jer tad će i vaši oponenti biti kadri odbaciti vašu verziju navođenjem nekih od njenih očitih grešaka, dok fundamentalne i opake ideje samih tih mitova opstaju - mitova kako su skupine vječne i nepromje-
Vidjeti, naprimjer, ne(čuveni) govor Thorvalda Stoltenberga, u kojem on ponavlja neke od središnjih, a očito netačnih tvrdnji koje je Miloševićev režim nastojao širiti: "Oni su svi Srbi." (Kjell Arild Nilsen, Vestens svik, Oslo: Spartacus, 1995.)
106
njive, da se događaji i procesi dešavaju zbog unutarnjih svojstava skupina i da se različita pravila primjenjuju na vašu skupinu u odnosu na druge.
U historiografiji, kao i u javnom diskursu svake vrste, "istina" treba biti ideal prema kojem se mjere sve tvrdnje. Samo poštivanjem toga gospodara može jedan rad postići da bude dobar historijski rad; dobar prikaz kakva je prošlost mogla biti.
Literatura:
Čolović, Ivan (1997): Politika simbola: ogledi o političkoj antropologiji. Beograd: Radio B92
Dani (Sarajevo) 64, 1997, "Bosanski barometar"
Dolukhanov, Pavel M. (1996): The early Slavs: Eastern Europe from the initial settlement to the Kievan Rus. Harlow: Longman
Donia, Robert J. (2000): "The New Bosniak History." (bokanmeldelser). I Nationalities papers. Nr.2 / 2000 / vol. 28, s. 351-358
Džaja, Srećko M. (1999): Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine:predemanci-pacijsko razdoblje 1463. -1804. Mostar : Ziral
Fine, John V. A., Jr. (1975): The Bosnian church: a new interpretation. A study of the Bosnian church and its place in state and society from the 13th to the 15thh centuries. Boulder, Colorado: East European quarterly
Hobsbawm, Eric, 'Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented past-if we are brave enough to use it', Open Society News, Winter 1994
Imamović, Enver (1995): Korijeni Bosne i Bosanstva. Sarajevo: Međunarodni centar za mir
Imamović, Mustafa (1997): Historija Bošnjaka. Sarajevo: Preporod Imamović, Mustafa (2001) "Intervju dana", Dani (Sarajevo) 195, 2. 3. 2001.
Klaić, Nada (1994): Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtko-ve krunidbe (1377). Zagreb: Eminex
Malcom, Noel (1996): Bosnia: a short history. London: Macmillan
Nilsen, Kjell Arild (1996): Europas svik: et oppgjør med vestlig unnfallenhet i Bosnia. Oslo: Spartacus
Redžić, Enver (2000): Sto godina muslimanske politike: U tezama i kontroverzama istorij-ske nauke. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti - BiH i Institut za Istoriju
Skok, Petar (1971): Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
www.iis.unsa.ba/posebna/mitovi/mitovi_jon.htm
|
|