Bošnjačka književnost





SKICA ZA PREGLED BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI

Kao i u primjeru drugih nacionalnih književnosti, bošnjačka književnost se također odvija u dva glavna toka, koje čine usmena književnost, na jednoj i pisana književnost, na drugoj strani. Uobičajeno je da se usmena književnost razmatra izvan dijahronijske razdiobe, tj. žanrovski (lirska pjesma, balada, epska pjesma, usmena predaja i sl.), dok je u primjeru pisane književnosti uobičajen pristup posredstvom dijahronijske podjele (npr. srednjovjekovno, osmansko, austrougarsko, razdoblje između dva svjetska rata i sl.), a onda se u okviru svakog izdvojenog razdoblja dalje vrši žanrovska podjela različitih vrsta lirske pjesme, dramskih te proznih oblika (roman, pripovijest, pripovijetka, kratka priča i sl.).

USMENA KNJIŽEVNOST

Bošnjačka usmena književnost zabilježena je u raznolikim i razuđenim oblicima, u rasponu od najkraćih (poslovica, zagonetka, pitalica i sl.) do najdužih (epovi i od preko dvanaest hiljada stihova). Kao cjelina, bošnjačka usmena književnost se može dalje dijeliti na onu koja je oblikovana stihom, na jednoj, te onu u prozi, na drugoj strani. Prvu skupinu djela oblikovanih stihom čine različite vrste lirske pjesme, drugu balade i romanse, a treću bošnjačka epika. Bošnjačka usmena književnost u prozi može se podijeliti na: priče o životinjama, bajke, novelističke, šaljive i druge priče sa izrazitim crtama fabuliranja, na jednoj, te legende, predaje i anegdote te druge kratke prozne oblike u kojima fabula nije razvijena (npr. poslovica i vic), na drugoj strani.



LIRSKA PJESMA

na pocetak stranice

Među lirskim vrstama bošnjačke usmene književnosti posebno se izdvaja ljubavna pjesma sevdalinka (prema turcizmu sevdah - ljubav, ljubavna čežnja, zanos), nastala u sredinama većih i manjih gradskih sredina oblikovanih pod istočnjačkim utjecajem, nakon propasti Bosanskog kraljevstva i pada srednjovjekovne Bosne pod osmansku vlast. U sevdalinci je došlo do plodotvornog spoja istočnjačkih elemenata sa zatečenom slavenskom tradicijom. U muzičkom pogledu je to vidljivo u prožimanju starobosanskog poravnog napjeva sa raličitim melizmima i tzv. prekomjernom sekundom. Najčešći oblici stiha u sevdalinci su epski (nesimetrični) deseterac, simetrični i nesimetrični osmerac, jedanaesterac, trinaesterac te lirski (simetrični) deseterac, obično u rasponu od 5 do 15 stihova. Melostrofu, tj. oblik pjevane strofe, odlikuju raznoliko izmjenjivani pripjevi. Pjevana je u različitim prilikama, bez muzičke pratnje ili uz pratnju saza te u novije doba harmonike. Sevdalinka je na upečatljiv način izrazila osjećanje ljubavne radosti, snovite čežnje ili treperavog iščekivanja susreta sa voljenim bićem, ali i ponor beznađa i ljubavnog očajanja te osjećanje bezizlaza, usljed neostvarene ili neuzvraćene ljubavi, vjerolomstva i iznevjerenog očekivanja. Posebnu odliku sevdalinke čine lokalna obilježja: u brojnim primjerima ova je pjesma zapamtila sasvim određene pojedince, djevojke i mladiće koji su ljepotom, držanjem ili učešćem u zgodama oko ašikovanja privlačili pažnju usmenih lokalnih pjesnika. Ušavši jednom u pjesmu, ove su ličnosti započinjale svoj "novi život", u zamršenom toku koji je najčešće teško pratiti: junaci opjevanih zbivanja potiskivani su novim zgodama, koje su imale svoje vedre ili tužne sudionike. Najranija vijest o sevdalinci vezana je za drugu polovicu XVI st., ali je ova pjesma vjerovatno nastala još ranije. Sevdalinka je plodotvorno odjeknula i u lirici bošnjačkih pjesnika novijeg doba (Bašagić, Ćatić, Đikić, Humo i dr.). Od ostalih lirskih vrsta zavrjeđuju pažnju pjesme uz rad, svadbene, uspavanke i šaljive. Pjesme uz rad pjevane su uz žetvu žita, uz rad oko kukuruza, duhana, vinove loze, maslina. Čule su se na zajedničkim poslovima (mobama) kada je trebalo plodove ljeta pripremiti za jesen i zimu. Svadbene pjesme pratile su različite dijelove svadbenih običaja, u skladu sa islamskim životnim načelima i praksom (uz kretanje svatova, uz traženje nevjeste, uz krnanje mlade, uz svođenje mladenaca i sl.). Raznovrsnu skupinu bošnjačkih lirskih pjesama čine uspavanke. Pjevane nad djetetom u bešici, izražavale su materinsku želju za sprječavanjem uroka i posvemašnjim zaštićavanjem čeda. Na raznovrsnost uspavanki ukazuju već i različiti oblici stiha kojima je spjevana: sedmerac, simetrični i nesimetrični osmerac, epski deseterac. Šaljive pjesme spadaju među one lirske vrste koje su slabije bilježene i općenito manje proučavane. Znatnu rasprostranjenost u bošnjačkoj sredini imale su pjesme u kojima smijeh izvire iz veselih zgoda koje izaziva nespretni mladić u silnoj želji da se što prije nađe u blizini drage. Vedrim humorom odlikuju se neke šaljive pjesme u kojima smijeh izaziva nakaradno prikazivanje supruga. Jedan broj šaljivih pjesama zasnovan je na "događanju nemogućeg". Zbivanje u nekim šaljivim pjesmama slikovito je preneseno u životinjski svijet. Šaljivim pjesmama pripadaju također one koje su odrasli pjevali maloj djeci u cilju uveseljavanja i zabave. Zapravo su ove pjesme dio igre i za njihovo potpunije razumijevanje neophodan je opis koji objašnjava tok igre i mjesto pjesme u njenom toku



BALADA I ROMANSA

na pocetak stranice

Balada i romansa prisutne su u bošnjačkoj usmenoj književnosti u raznolikim i razuđenim oblicima. Termin balada čuva sjećanje na vezu ove pjesme sa plesom (prema tal. balare - plesati) uz koji je u zapadnoevropskim književnostima pjevana. U bošnjačkoj baladi plesu odgovara žensko kolo, u kojem je pjevana poravnim napjevom, najčešće bez pripjeva i melizama svojstvenih sevdalinci. Bošnjačka usmena balada oblikovana je najčešće stihom desetercem, uglavnom epskim (nesimetričnim), rijetko lirskim (simetričnim), te osmercem (mnogo češće simetričnim nego nesimetričnim), kao i trinaestercem, u rasponu od petnaestak do preko dvije stotine stihova. U ženskom dijelu repertoara pjevana je na sijelima u kolu i mimo njega, skupno i pojedinačno (ponekad uz okretanje tepsije kao pratnju). U muškom dijelu repertoara pjevana je obično uz pratnju saza, a u novije doba harmonike, pa i violine. S obzirom na tematski raspon, bošnjačka balada može se podijeliti u šest skupina, s mogućnošću daljnje podjele: o djevojci zle sreće, o smrću rastavljenim dragim, o zlosretnoj nevjesti, o nesretnim supružnicima, o ojađenim roditeljima, o različitim sukobima u porodici. Stradanje smrću rastavljenih dragih - u kojoj tragično zbivanje izaziva materino nametanju sinu nevoljene nevjeste - jedna je od najomiljenijih tema u bošnjačkoj baladi, o čemu svjedoči više desetina zabilježenih varijanata, u kojima se smjenjuju imena dragih (Omer i Mejrema, Mujo i Ajkuna, Mehmed i Fata i sl.). Brojnošću se izdvajaju također pjesme iz treće skupine, o tzv. smrznutoj nevjesti, koja na putu u novi dom prolazi kroz oluju i susnježicu, kao predskazanje ledenog dočeka u mladoženjinoj kući, koji za nju bude koban. Kao i u primjeru sevdalinke, lokalna obilježja čine jednu od glavnih odlika bošnjačke balade i predstavljaju njezinu osobenost: znatan dio ukupnog bošnjačkog baladičnog pjevanja vezan je za nekoliko pjesama sa lokalnim obilježjima, koje predstavljaju pjesničko uobličenje određenih mjesnih ili pokrajinskih zbivanja koja su privukla pažnju usmenih pjesnika, hroničara i očevidaca. Teme kao što su pogubljenje braće Morić ili na smrt osuđenog Ibrahim-bega (Kusture) - u usmenoj predaji "hafiza Kusture" - u Sarajevu, te pogibija Hifzi-bega Đumišića kod Bijeljine bile su toliko privlačne da su prenošene začuđujuće dugo te daleko od zavičaja pjesme. Tu spada i jedan broj manje rasprostranjenih lokalnih pjesama, a ovoj skupini pripada svakako najznamenitija bošnjačka i južnoslavenska balada općenito - Hasanaginica (1774), koja pjeva o nekoj davnašnjoj obiteljskoj tragediji u bošnjačkoj aginskoj porodici, a sukob junaka u njezinoj osnovi tragičan je nesporazum među supružnicima, koji, u skokovitoj radnji tipičnoj za većinu balada, neodgodivo vodi raspletu.Višestruko je zanimljiva za proučavanje bošnjačke balade pjesma o pogibiji sarajevskih janičarskih prvaka Morića, Hadži Mehmeda i Ibrahim-age, kolovođa bune iz sredine XVIII st., koja u neprekinutom usmenom prenošenju živi dulje od dva stoljeća, a o opjevanom događaju sačuvane su i usmene predaje, i svjedočenja ljetopisaca-savremenika, i pjesnički zapis u obliku tariha na turskom jeziku. Romansa je pjevana na sličan kao i balada, ali vedrijim napjevom, a uobličena je najčešće epskim desetercem te trinaestercem, sedmercem i jedanaestercem, u manjem rasponu stihova od balade. Tematski se može podijeliti u četiri skupine: o nestašnom i preduzimljivom momku (djevojci), o ljubavnom nadgovaranju, o strasnom susretu, o ljubi u nevjeri. Vedrina je temeljna crta bošnjačke romanse. Na drukčiji način od balade, koja u žalobnom tonu pjeva o stradanju pojedinca, izazvanom tragičnom osjetljivošću, različitim strastima i osjećanjima ili izvanjskom silom - romansa vedro, često i sa humorom i raspusno, pjeva o ljubavi koja pobjeđuje. Doživljaj svijeta zato je u romansi općenito vedriji nego u baladi, za čije junake nema izlaza ni izbavljenja. Romansa pjeva o ljubavi razdragano i poneseno, izričući na taj način i pohvalu životu. Ljubav, tačnije ljubavna igra, u romansi je shvaćena kao vrhunaravni smisao života.

EPSKA PJESMA

na pocetak stranice

Najstariji poznati sloj bošnjačke epike vezan je za prostor srednje Bosne, na kojem izrasta njezin središnji junak, Đerzelez Alija. U oblikovanju epskog Đerzeleza značajno učestvuje historijski Gurz Ilyas, o kojem upečatljivo svjedoči njegov savremenik, turski hroničar Ibn Kemal. Epski Đerzelez ulazi tako, još za života svoga historijskog prednika, na "velika vrata" u bošnjačku usmenu epiku. Epski životopis ovog junaka bogatiji je od svih drugih bošnjačkih junaka, on se susreće i nadmeće sa najvećim brojem suparnika iz suprotstavljenih tradicija, o njemu, njegovoj snazi, njegovom konju, njegovom oružju, biljezima koji svjedoče o njegovim epskim podvizima i slično kazuju brojne predaje. On je jedini bošnjački epski junak - u stoljetnom snu, skriven u pećini u planini - čiji se spasilački dolazak očekuje u odsudnom času za život njegova naroda. Pjesnici bošnjačke epike su oblikovali - kao suprotnost klasičnom epskom junaku - samosvojni lik poznat kao Budalina Tale (Od Orašca Tale, Ibrahim Tale), čijem je izrastanju doprinio historijski Tale Ličanin, buntovni Krajišnik koji je poginuo kod Banje Luke 1637. godine. Nastanak lika Budaline Tale s razlogom je doveden u vezu sa čaušem svatovskog veselja, čiji je izgled dao usmenom pjesniku osnovu za građenje junaka iz kojeg je progovorio čovjek iz naroda sa obje noge na zemlji, koji je suprotstavljen uobičajenom sjaju klasičnog epskog junaka:"...Nema Tale kadifli čakšira, nego čohane otrcane; nema na njem zlatom vezenih ječerma, nego ćurak od medvjeda, rukavi poderani; ne pokriva njegovu glavu kapa zrdalija ili finofes, već kapa od jazavca ili kao što na jednom mjestu vele, kapa od dva vuka. Na kapi nema junačkih čelenaka, nego trista praporaca. Ne nosi on toke i ilike, ni pozlaćene šipke, da mu sablja ne okači pleća. Ne steže se mukademom pasom, već ličinom, a nema ni okovanih pala, nego nosi čavlenu batinu, u kojoj je do pet stotina i hiljada klinaca..." (N.Tordinac) Tale umije što drugi ne umiju; Tale može što drugi ne mogu; Tale smije što drugi ne smiju. I ništa neće biti neočekivano od ovog nepredvidivog junaka, "naherenog delije" (R.Durić), jer svi - i na "turskoj" i na "kaurskoj" strani - znadu da je Tale jedan i jedinstven. Neponovljiv. Nepodmitljiv i nepotkupljiv. Smiješan i strašan istovremeno. Nehajan prema sebi i svome i nesebičan do samozaborava. Istinski plemić milosrđa koji sve dijeli i sebi ne ostavlja ništa. Najveći bekrija bošnjačke usmene epike. Šeret do urnebesa i pogubno istinoljubiv u isti čas. Ali nadasve, Tale je neumorni veseljak i šaljivdžija - "čauš naše narodne pjesme", kako je primijetio Tordinac, tj. pokretač i glavni junak svih urnebesnih lakrdija krajišničkog četovanja. Kralj smijeha, bez podsmijeha, osim na vlastiti račun. Junak "bajatijeh leđa" (R. Durić), koji može ponijeti i podnijeti što drugi ne mogu, što je uzrok njegovog dubokog urastanja u tlo pučkog kazivanja. Ličko i zapadnobosansko krajište također je pjesnički zavičaj mlađeg razvijenog sloja bošnjačke epike, čiji su naizrasliji junaci Mustaj-beg Lički i braća Hrnjice, prije svega Mujo i Halil. Neosporni zapovjednik bošnjačkog krajišničkog četovanja, Mustaj-beg Lički je u svom epskom liku objedinio osobine i sažeo ugled i vojničku slavu nekoliko bihaćkih kapetana, od razdoblja s kraja XVI do vremena Mustaj-bega Hasumovića iz druge polovice XVII stoljeća (Đ. Buturović). U oblikovanju epskog Muje Hrnjice važan udio je po svemu sudeći dao neki Mustafa Turčalović, koji se spominje u carskom fermanu upućenom Mehmed-paši Vuči, povodom burnih događaja u Krajini 1637. među šestericom Krajišnika čije je glave sultan tražio, povjerovavši da su oni prilikom uzimanja otkupa za jednog uglednog sužnja prisvojili četrdeset hiljada groša. Međutim, naspram oskudnog životopisa historijskog pretka Muje Hrnjice, stoji u narodnoj tradiciji, u usmenoj predaji, raskošna epska biografija ovog junaka, opjevanog u velikom broju krajišničkih pjesama. Sačuvane su predaje o Hrnjičinu porijeklu, dolasku u Krajinu, obznanjivanju junaštva, neranjivosti olovnim metkom, pogibiji napadom iz potaje, iz busije. Kao i drugi znameniti epski junaci, Mujo ima čudesnog, nepobjedivog konja, čiji se tragovi, zajedno s tragovima njegova koplja, pokazuju s koljena na koljeno, zna se za njegovu kulu u Kladuši, njegov bunar, njegov grob u Petrovoj gori i slično, sve to u znaku njegovih opjevanih pothvata, u kojima je često u društvu svoje braće i drugih krajiških epskih junaka. Legendarno je premoćno odnijelo prevagu nad historijskim, pjesma je prekrilila zbilju, epski je junak - ponijevši sjećanje na historijsku ličnost - u brojnim pjesmama bezbrojnih neznanih usmenih pjesnika proživio svoj "novi život", bujna predaja, a ne štura povijest roji asocijacije kada se spomene njegovo ime. Visok stupanj samosvojnosti bošnjačke epike, kao važne etape u razvoju ukupne balkanske epike, utvrdio je niz glasovitih istraživača u stoljetnom slijedu, od F. Kraussa i L. Marjanovića, preko M. Murka, G.Gesemanna, M. Parrya, M. Brauna, A.Schmausa, do A. B. Lorda i Đ. Buturović, koja ustanovljava da su značajke bošnjačke epike u "njenom višestoljetnom trajanju, u njenoj samoniklosti, samosvojnosti, utemeljenosti na povijesnim zbivanjima te u njenom izražavanju u više tipova i oblika, što je uvjetovalo mogućnost njene podjele (pjesme o junacima Krajine, krajišnicima, unđurske pjesme, pjesme crnogorsko-hercegovačkog tipa)." Ista autorica je, na tragu istraživanja koja joj prethode, iznijela mišljenje da je dužina vrijednosna osobenost kojom se bošnjačka epika izdvaja na balkanskom prostoru, da je primanje islama bitno utjecalo na oblikovne tokove ovog pjesništva, na njegovo bolje čuvanje starobalkanskih tradicijskih obilježja, da je učešće Bošnjaka u društvenom životu velike Osmanske carevine njegove sadržaje učinilo raznovrsnijim, posebno one vojničke, od značaja za epiku, što je doprinijelo "ratničkom obilježju najstarijih slojeva usmene epike Bošnjaka" i konačnom prevladavanju "tipa krajišničke epike, tj. epike četovanja, mejdana, okršaja". Činjenica da je najveći broj bošnjačkih epskih pjesama zabilježen u drugoj polovici XIX st., u vrijeme kada su se "Bošnjaci našli u bespuću i sigurno znali da nemaju zajednički put sa Osmanlijama", utjecala je na dulji vijek bošnjačke epike i bitno djelovala na njen daljni razvoj. Zahvaljujući činjenici o bujnom životu bošnjačke epike u vrijeme kada je u drugim nacionalnim književnostima na balkanskom prostoru i šire bila sasvim na izmaku, bilo je moguće da istraživači potraže u radu sa pjevačima iz Novopazarskog sandžaka, "živim Homerima", odgovor na "homersko pitanje". Tako je tridesetih godina ovoga stoljeća te nakon završetka Drugog svjetskog rata na području Novopazarskog sandžaka i drugdje zabilježena obimna epska građa koja je poslužila A.B.Lordu za razradu "teorije formule" o životu epike u danas već svjetski znamenitoj knjizi The Singer of Tales (Pjevač priča). Sažimanje rezultata obimnih i dugotrajnih istraživanja pokazuje da bošnjačka epika na balkanskom prostoru predstavlja "složenu i slojevitu epsku cjelinu" (Đ.Buturović).

USMENA PROZA

na pocetak stranice

Usmena proza Bošnjaka može se podvesti pod uobičajenu književnoteorijsku podjelu na priče o životinjama, basne, bajke, novele, šaljive priče, predaje, poslovice... U odnosu na ovu vrstu umjetnosti riječi drugih naroda na istom prostoru, bošnjačka usmena proza odlikuje se nekim crtama koje su posljedica izravnog uticaja islama, s jedne, te upliva usmene književnosti islamskih naroda sa kojima su Bošnjaci dolazili u dodir: Turaka, Arapa, Iranaca, s druge strane. Ovaj je utjecaj ostvarivan u dva toka: izravnim doticajima - na putovanjima, na vojnim pohodima, u trgovačkim poslovima, te posredstvom pisane književnosti, čiji su prenosioci i tumači bili obrazovani pojedinci koji su učili turski, arapski i perzijski jezik, pripremajući se za različite vjerske, upravne i vojne službe u Bosni ili drugdje u Osmanskom carstvu. Osim pozajmica na motivsko-tematskom planu, utjecaji su vidljivi i na razini likova, gdje je posebno upečatljiv primjer sa poznatim junakom turske šaljive priče, Nasrudin Hodžom, koji je urastao u bošnjačku usmenu prozu, poprimivši neka obilježja likova šaljive priče iz usmenog naslijeđa nove domovine, iz raznolike građe pričanja o Ćeli, Ćosi i drugim šaljivim junacima bošnjačkog usmenog pripovijedanja. Bošnjačka usmena proza općenito je nedovoljno istražena kao cjelina. Unitarističko shvaćanje o "nedjeljivosti korpusa" i nemogućnosti izdvajanja pojedinih nacionalnih tokova na području usmene književnosti najvećeg dijela južnoslavenskog prostora imalo je posebno zahvalno tlo kada je riječ o usmenoj prozi. Građa bošnjačke usmene proze nalazi se u znatnom obimu već u najstarijoj objavljenoj zbirci (bosanske redovničke mladeži), čiji je sadržaj sakupljen u Bosni i Hercegovini sredinom XIX st. te kasnije u zbirkama N.Tordinca, K.Blagajića, V.Vrčevića i drugih, bez obzira na njihovu nacionalnu nominaciju, ali i u ondašnjim časopisima (Bosanski prijatelj, Bosanska vila, Behar). U kasnijem razdoblju, nakon završetka Prvog svjetskog rata, u bošnjačkim i drugim časopisima (posebno Novom beharu) objavljivana je raznolika građa bošnjačke proze, a u to vrijeme pojavljuju se i prve zbirke sa bošnjačkom nominacijom (A.Nametak). U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata sastavljaju se i nove zbirke bošnjačke usmene proze, nastale novim bilježenjem na terenu, ali se vrše i istraživački uvidi u građu (također A.Nametak), posebno kada je riječ o usmenoj predaji, za koju se može ustanoviti da predstavlja najistraženiju vrstu bošnjačke usmene proze. Proučavanja koja je na građi usmene predaje o Sarajevu obavila E.Smailbegović potkrepljuje tvrdnju o samosvojnim crtama bošnjačke usmene proze, koje izviru iz pripadnosti bošnjačkog naroda i njegove ukupne tradicije islamskom civilizacijskom okrilju. Predaje o evlijama ili "dobrim" i vidovitim pojedincima te čitav niz motiva u predajama o nastanku džamija, njihovih naziva i obilježja, o tekijama, grebljima, grobovima i turbetima, o vodovodima i česmama - samo pokazuju šta je sve nastalo kao samosvojna odlika bošnjačke usmene predaje pod izravnim islamskim uplivom. Svestranija istraživanja drugih bošnjačkih usmenih vrsta u tom pogledu tek predstoje i treba zamijeniti nerijetko proizvoljne ocjene o tzv. "orijentalnom repertoaru" bošnjačke pripovijedne i novelističke proze



PISANA KNJIŽEVNOST

SREDNJEVJEKOVNO RAZDOBLJE

na pocetak stranice

Sačuvani spomenici pismenosti i književnosti, mada oskudni brojem, svjedoče o raznovrsnosti pisama i oblika. Rasprostranjenost grčkog i latiničkog pisma znatno je manja u odnosu na glagoljicu i bosančicu, koje su bile u svakodnevnoj upotrebi. Najstariji glagoljski spomenici srednjovjekovne Bosne i Huma su Grškovićev odlomak i Mihanovićev odlomak iz XII te Splitski odlomak s kraja XII ili s početka XIII stoljeća. Brojne su i glagoljske glose na spomenicima pisanim bosančicom, što upućuje na zaključak da se glagoljica zadržala kroz cijelo bosansko srednjovjekovlje. Spomenici pisani bosančicom brojniji su i raznovrsniji, a obuhvaćaju crkveno-kanonske apokrifne spise, pisane na crkvenoslavenskom jeziku bosanske recenzije, s rijetkim elementima živog narodnog govora, zatim povelje, darovnice, kao značajan izvor diplomatske pismenosti u kojima je njegovan narodni govor, te epitafi i zapisi, u kojima gotovo potpuno prevladava narodni jezik, kao i lijepa književnost, također pisana narodnim jezikom. Crkvene knjige uglavnom sadrže prijevode Novoga zavjeta (evanđelja), apostolska djela, novozavjetne poslanice i apokalipsu. U jeziku i pravopisu vide se tragovi iz kojih se može zaključiti da je riječ o prijepisima iz starih glagoljskih predložaka, a mjestimice u njima probija živi narodni govor. Najstariji su Hvalov zbornik, pisan 1404. za Hrvoja Vukčića, Mletački zbornik iz sredine XV st., koji je gotovo istovjetan s Hvalovim, Zbornik krstjanina Radosava iz druge polovice XV st., pisan za krstjanina Gojsaka. Najstariji i najljepši spomenik ove vrste je Miroslavovo evanđelje iz druge polovice XII st., pisano u Humu ili na dvoru bosanskog bana Kulina za humskog kneza Miroslava. Iz XIV i XV st. sačuvani su još Mostarsko, Srećkovićevo, Ljubljansko bosansko (Kopitarevo) i Nikoljsko evanđelje, te Odlomak petrogradskog apostola, Vrutoški rukopis, Daničićevo i Čajničko evanđelje, Aprakos kneza Lovanova, Evanđelje krstjanina Tvrtka Pripkovića, Treće beogradsko evanđelje, Mostarski listovi i Početije svijeta. Bosanski srednjovjekovni književni spomenici, bilo da su pisani glagoljicom ili bosančicom, najčešće se nalaze na pergamentu, a od druge polovice XIV st. i na papiru.U korpusu bosanske srednjovjekovne književnosti od posebne su važnosti povelje, pisma, darovnice i oporuke, nastali na kraljevskom ili banskom dvoru i državnoj kancelariji te u kancelarijama bosanskih plemića i oblasnih gospodara. Najstariji primjer sačuvan je u Povelji Kulina bana iz 1189. godine. Iz XIII st. sačuvane su povelje humskih knezova i četiri povelje bosanskog kneza Ninoslava. Uz spomenike ove vrste nastale u vrijeme Stjepana II Kotromanića u XIV st., vrijedne su pažnje i zanimljive povelje, darovnice i pisma pojedinih plemića, posebno Pavlovića, Kosača, Vukčića te Hercega Stjepana i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i Stjepana (kasnijeg velikog vezira Ahmeda Hercegovića). Književnom vrijednošću se posebno odlikuje epigrafika, koja se najčešće nalazi na stećcima, građevinama, sudačkim stolicama, kaznenim pločama, mauzolejima i sl. Mada se u ovim natpisima često susreću rasprostranjene sentence, "bosanski pjesnik je probijao oklop obrazaca, pa je ličnim odnosom, dubokim doživljajem, nabojem osjećanja i jezgrovitošću misli, a izazvanih tragičnim događajem, uobličavao izuzetnu pjesničku poruku i dostizao prepoznatljiv iskaz prvorazredne umjetnine" (F. Rizvanbegović).



OSMANSKO RAZDOBLJE

na pocetak stranice

Prvi, veliki tok bošnjačke književnosti ovoga razdoblja obuhvaća književnost na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, koja se u znatno slabijem rukavcu produžuje i u austrougarsko razdoblje. Velik broj pisaca (preko 300) okušavao se u različitim književnim vrstama, najčešće u stihu, koji je u istočnjačkim književnostima bio razvijeniji kao oblik izražavanja, ali i u prozi, koja je među bošnjačkim piscima bila najzastupljenija u ljetopisu i u putopisu o odlasku na hadž. Književnost na orijentalnim jezicima, oblikovana uglavnom u tradiciji istočnjačkih literature, nastajala je najvećim dijelom na tlu Bosne i tematski je za nju često veoma vezana (epigrafika, pjesme o gradovima, ljetopisi u kojima su bilježeni značajni događaji, putopisi s opisom bosanskih i stranih gradova kroz koje su hodočasnici prolazili). Za rodno tlo njezinih spisatelja ovu književnost veže i vidljiv rodoljubiv i domovinski ton te ponegdje utjecaj usmene književnosti maternjeg jezičnog izraza. Značajniji predstavnici: Nihadi (umro oko 1587), liričar i epigrafičar; Derviš-paša Bajezidagić (oko 1560-1603), pjesnik rodnog Mostara i ljubavni lirik; Medžazi (u. 1610), pjesnik prigodničarske lirike; Lamekani (u. 1624), pjesnik mistične lirike; Nerkesi (1592-1634), ljubavni lirik i pjesnik rodnog Sarajeva; Talib (u. 1674), pjesnik ljubavne lirike; Rešid (oko 1650 - oko 1715), epigrafičar; Fevzi Blagajac (u. 1747), pjesnik Bulbulistana na perzijskom jeziku; Huremi (XVIII st.); Sabit Užičanin (u. 1712), divanski pjesnik; Mejli (1713-1781), plodni epigrafičar i pjesnik Sarajeva; Mula Mustafa Bašeskija Ševki (1731-1809), pjesnik i ljetopisac Sarajeva; Hadži Jusuf Hlivnjak (kraj XVI - sredina XVIII st.), putopisac; Sirri (1785-1847), mistični pjesnik; Habiba Stočević (1845-1890), pjesnikinja koja je u progonstvu u Turskoj sastavila jedan divan pjesama; Fadil-paša Šerifović (1802/3-1882), divanski pjesnik čiji se stihovi u najvećoj odnose na ljude, događaje i lokalitete u Bosni; Arif Hikmet (1839-1903), samosvojna pjesnička pojava, nepoćudna osmanskom sistemu, "posljednji turski klasik".

Drugi, znatno slabiji tok bošnjačke književnosti u osmanskom razdoblju predstavlja alhamijado književnost, tj. književnost oblikovana na maternjem jeziku Bošnjaka, a dobrim dijelom pisana na arapskom pismu prilagođenom bosanskom jeziku. Glavne književne vrste alhamijado književnosti jesu: kasida (pjesma panegiričkog, elegičnog ili vjerskog sadržaja), ilahija (pjesma u slavu Boga), hikjaja ili hićaja (vjerska priča, legenda), arzuhal (pritužba, molba, peticija, buntovna pjesma, poslanica), mahzar (kolektivna molba, pritužba), ljubavna pjesma, moralno-poučna pjesma. Ova književnost traje od sredine XVII do kraja XIX stoljeća, a glavni su joj predstavnici Muhamed Hevai Uskufi (oko 1601- poslije 1651), vjerski i didaktički pjesnik, koji je prvi sastavio tursko-bosanski rječnik, u stihovima (Magbuli arif ili Potur-šahidija, 1631), drugi po starini rječnik na južnoslavenskim prostorima općenito; u predgovoru rječniku kaže za sebe da je Bošnjak (Bosnevi), a svoj jezik materinskog izraza dosljedno naziva bosanskim (bosanca) i smatra ga izuzetnim među ostalim jezicima; Hasan Kaimija (u. 1680), pjesnik satiričnog i buntovnog izraza; Mehmed-aga Pruščanin (XVII/XVIII st.), moralno-poučni i satirični pjesnik; Razi (u. 1786); Seid Vehab Ilhamija (u. 1821), buntovni i satirični pjesnik; Abdurahman Sirri (u. 1847), pjesnik sufijskog usmjerenja; Umihana Čuvidina (1795-1870), pjesnikinja "na narodnu"; Mustafa Firaki (1775 - poslije 1827), pjesnik i ljetopisac; Fejzo Softa (XIX st.), pjesnik ljubavne lirike.

Konačno, u osmanskom razdoblju uobličena je na bosanskom jeziku vrsta epistolarne proze koja je naporedna sa bošnjačkom usmenom epikom, a izrazom predstavlja produžetak govornog jezika i pisma srednjovjekovne Bosne. Sačuvana je u obliku krajišničkih pisama, u kojima je - kako je to ustanovio M.Rizvić - prisutno "epsko raspoloženje, suparnička događajnost i junačka ćudorednost". Bošnjački zapovjednici u osmanskoj službi pisali su ova pisma bosančicom na bosanskome jeziku, koji će se koristiti kao diplomatski i na osmanskom dvoru i upućivali ih preko tadašnje bosanske granice, hrvatskim časnicima u službi Austrije i Venecije, zagrebačkim kanonicima, mletačkim providurima, uskočkim starješinama u mletačkoj službi, dubrovačkim vlastima te plemenskim glavarima u Crnoj Gori. Sadržina ovih "knjiga", kako ih naziva narodna pjesma, najčešće se odnosi na pogranične sporove, koji se nastoje izgladiti i tada su pisma uobličena uljudno, s pozivanjem na dobrosusjedstvo, ali ponekad izbije iz njih i nestrpljivost, ironija pa i prijetnja. Malo je u njima spomena o bojevima, mejdanima i nasilju, a više "svjedočanstava o časti i zadanoj vjeri, o prijateljstvu, pobratimstvu i junačkom poštivanju" (Rizvić), kao u čuvenom pismu Mustaj-bega Ličkog uskočkom harambaši Petru Smiljaniću iz 1648. godine. M.Rizvić, koji je zapravo i ustanovio krajišnička pisma kao književnohistorijsku temu, u zaključku o ovoj pojavi kaže:"Mada se u nekima piše i o upadima, pljački blaga i odvođenju roblja, u njima se ponajviše govori o razmjeni i otkupu sužnjeva, o ženidbama preko granice, trgovanju na obje strane, uzimanju pod zakup njiva, ali i o sažetim ljudskim sudbinama, što djeluje književno neposredno i živo."



AUSTROUGARSKO RAZDOBLJE

na pocetak stranice

Nakon Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka (1839-1902), koji svojim zbornicima (Narodno blago, Istočno blago, I-II) predstavlja spoj prosvjetiteljstva i romantizma i nastavak književnih težnji iz osmanskog razdoblja, javljaju se prvi pjesnici koji su objavili zbirke pjesama na bosanskom jeziku. U većine je vidljiv utjecaj usmene lirike i istočnjačke poezije, a u nekih se očituju evropska pjesnička strujanja na prijelomu stoljeća. Glavni predstavnici: Safvet-beg Bašagić - Mirza Safvet (1870-1934), koji je pjevao o ljubavi, rodoljublju, prijateljstvu i prolaznosti svijeta, ugledajući se na istočnjačke pjesnike, ali je pisao i budničke stihove sa historijskim sjećanjima i poeziju društvenokritičkog sadržaja (Trofanda iz hercegovačke dubrave, 1896); Musa Ćazim Ćatić (1878-1915), izrazom pripada pravcu pjesničke Moderne u južnoslavenskim književnostima, od koje se odvaja vezom sa savremenom turskom poezijom i tematsko-motivskim pozajmicama iz bošnjačke usmene lirike; njegovo pjesničko djelo označava upečatljivo usvajanje i uvođenje u bošnjačku književnost soneta kao evropske pjesničke forme. Ostali pjesnici ovoga razdoblja: Riza-beg Kapetanović (1868-1931), Avdo Karabegović Hasanbegov (1878-1900), Osman Đikić (1879-1912) i dr. Pripovijetka i roman, koji se u ovom razdoblju prvi put javljaju u bošnjačkoj književnosti, kao posljedica ulaska ovog naroda u zapadnoevropski kulturni krug, uglavnom su tematski usmjereni prema savremenim zbivanjima. Glavni predstavnici: Edhem Mulabdić (1862-1954), opisao događaje vezane za Okupaciju (1878) i život različitih slojeva bošnjačkog društva, odnos starog i novog, pitanje školovanja bošnjačke mladeži i prilagođavanja zahtjevima novoga doba (pripovijetke Na obali Bosne; romani Zeleno busenje, Nova vremena i dr.); Osman-Aziz, književni tandem koji su sačinjavali Osman Nuri Hadžić (1869-1937) i Ivan Milićević (1868-1950), zahvatili su tematiku iz života Bošnjaka nakon austrougarske okupacije i poteškoće koje su proistekle iz neophodnosti evropeizacije načina života, pri čemu su izložene kritici zastarjele društvene ustanove te iskazana prosvjetiteljsko-poučna nastojanja (romani Bez nade, Bez svrhe, pripovijetke Na pragu novoga doba i dr.); Šemsudin Sarajlić (1887-1960), pjesnik i pripovjedač (pripovijest Razija, pripovijetke Iz bosanske romantike); Nafija Sarajlić (1893-1917), u kratkim prozama bavila se položajem bošnjačke žene u savremenim prilikama (Teme). Bošnjačka drama se u austrougarskom razdoblju razvija u dva toka: (1) drama s povijesnom tematikom i (2) komedija s tematikom iz savremenog, mahom političkog života. Glavni predstavnici: Hamid Šahinović Ekrem (1879-l936), pisao drame s likovima iz nacionalne prošlosti i komedije s tematikom iz savremenog života (Hifzibeg, Zmaj od Bosne, Đavo pod čergom, Punica, Anđelija, Dva načelnika i dr.); Safvet-beg Bašagić, pisao rodoljubivo intonirane drame s povijesnom tematikom (Abdullah-paša i Boj pod Ozijom ili Krvava nagrada); Salih Kavazović (1873-1943); Husein Đogo Dubravić (1880-1961). U ovo razdoblje pada i pokretanje prvog bošnjačkog književnog časopisa (Behar, 1900), a zatim i drugih (Gajret, Biser), koji uz "Muslimansku biblioteku" u Mostaru daju ovom razdoblju obilježje organiziranog književnog života. Književnom historijom u ovom razdoblju bavili su se Safvet-beg Bašagić (Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti) i Hamdija Kreševljaković (Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas).



RAZDOBLJE IZMEDJU DVA SVJETSKA RATA

na pocetak stranice

U lirici je zamjetljiva prisutnost folklornih motiva i veza s usmenom ljubavnom pjesmom, ali je uočljiv i utjecaj evropskih pjesničkih strujanja, npr. ekspresionizma, što se ogleda i u formalnom oslobađanju, u lirici nevezanog stiha. Društvena tematika okuplja pažnju jednog broja pjesnika usmjerenih prema političkoj ljevici. Glavni predstavnici: Hamza Humo (1895-1970), u početnoj fazi pod utjecajem ekspresionizma, a kasnije se vraća zavičajnim temama i oglašava kao ljubavni lirik hercegovačkog podneblja nadahnut sevdalinkom, s jasnim tragovima bogumilsko-islamske mitologije (Nutarnji život, Sa ploča istočnih, Grad rima i ritmova); Salih Alić (1906-1982), liričar impresionističke vokacije, okrenut pejzažu, sa posebnom sklonošću za sonet (Lirski akvareli, Lirski dnevnik); Hamid Dizdar (1907-1967), pretežno ljubavni liričar, zaokupljen hercegovačkim motivima (Arabeske, Zapisi u kamenu); Ilijas Dobardžić (1902-1945). Pripovjedačka proza u najzrelijih predstavnika odvaja se od folklornih usmjerenja i okreće savremenoj problematici i modernijem izrazu. Glavni predstavnici: Abdurezak Hifzi Bjelevac (1886-1972), u svojim romanima bavio se pitanjem iseljavanja Bošnjaka u Tursku i položajem muslimanske žene u novonastalim prilikama (Pod drugim suncem, Minka, Ana Zolotti, Melika, Rene Logotetides, Zidanje srećnog doma i dr.). Hamza Humo, pripovjedač lirske vokacije, a u jednom dijelu opusa hroničar društvenog raslojavanja bošnjačkog svijeta; pratio duševne potrese i provale strasti kod svojih junaka u atmosferi južnjačkog hercegovačkog podneblja, utkivajući i slavensko-bogumilske mitove u osnove svojih proza (pripovijetke Pod žrvnjem vremena, Ljubav na periferiji, Hadžijin mač i dr.; romani Grozdanin kikot, Zgrada na ruševinama, Adem Čabrić); Ahmed Muradbegović (1897-1972), u čijim se prozama, izravnije vezanim za savremena zbivanja, osjeća uticaj ekspresionizma (pripovijetke Haremske novele, Svijet u opancima , Nojemova lađa); Hasan Kikić (1905-1942), u prozama sa socijalnom tematikom prikazao život radnika i seljaka izloženih ugnjetavanju i atmosferu zaostale bosanske kasabe; predstavlja ključnu tačku u razvoju bošnjačke međuratne proze u znaku "socijalno-klasnog preobražaja" (romani Ho-Ruk i Bukve, pripovijetke Provincija u pozadini i dr.); Alija Nametak (1906-l987), pripovjedač u čijim je nerijetko veristički intoniranim prozama sačuvana opora i dokumentarno upečatljiva slika bošnjačkog sela i bošnjačkog društva općenito (pripovijetke Dobri Bošnjani, Za obraz); Enver Čolaković (1913-1976), pripovjedač lirske vokacije u slikanju prošlog (roman Legenda o Alipaši); Zija Dizdarević (1916-1942), koji je u svojim pripovijetkama dao proživljenu sliku bošnjačke kasabe. U drami se u jednom toku nastavlja tematska orijentacija iz prethodnog razdoblja, s težištem na obradi povijesnih likova, ali se javlja i mlađi naraštaj dramskih pisaca koji se okreću temama iz savremenog života, čiji su glavni predstavnici Ahmed Muradbegović (Na Božijem putu, Majka, Bijesno pseto i dr.), Husein Đogo Dubravić (1880-1961), koji nastavlja komediografsku liniju bošnjačke književnosti iz austrougarskog razdoblja; Rasim Filipović (1909-1983), koji u ovom razdoblju objavljuje pozorišne "komade s pjevanjem". Uz časopise Gajret i Novi behar, koji su u dvadesetgodišnjem toku izlaženja objavili obimnu i vrijednu književnu građu, tematski raspon ovog razdoblja upotpunjuje časopis Putokaz, koji predstavlja izraz ljevičarski usmjerenih bošnjačkih književnika uoči Drugog svjetskog rata. Književnom kritikom bavili su se - također ljevičarski orijentirani - Rizo Ramić (1907-1981), Akif Šeremet (1899-1939) i Safet Krupić (1911-1942).



SAVREMENO RAZDOBLJE

na pocetak stranice

Liriku karakterizira paralelizam tokova u kojima se očituju različita pjesnička iskustva raznih pjesničkih naraštaja. Glavni predstavnici: Salih Alić (1906-1982), liričar impresionističke vokacije, okrenut pejzažu, s posebnom sklonošću za sonet; Skender Kulenović (1910-1978), najprije pjesnik ratnih poema u kojima je došla do izražaja njegova vitalistička vizija svijeta i svojevrstan panteistički aktivizam, a poslije istančani liričar okrenut sonetu, u kojem se osjeća ton rezignacije i stišane lirske kontemplacije (poeme Stojanka majka Knežopoljka, Ševa, Soneti I-II); Mak Dizdar (1917-1971), u prvom razdoblju pjesnik u čijoj se lirici prepliću socijalni i ljubavni motivi, a u najzrelijem dijelu opusa oblikovao je atmosferu srednjovjekovne patarenske Bosne i izrazio sav tragizam njezine povijesne sudbine, jezikom koji svoje polazište ima u srednjovjekovnim natpisima na stećcima (poema Plivačica, zbirke Vidovopoljska noć, Okrutnosti kruga, Kameni spavač i dr.). Izet Sarajlić (1930), pjesnik sa naglašenom sklonošću za "kolokvijalnu liriku" nevezanog stiha, koji se razvijao pod snažnim utjecajem ruskih pjesnika; Husein Tahmiščić (1931-1999), pjesnik sa usmjerenošću na moderni izraz u znaku nadrealističkih odjeka; Husein Bašić (1938), koji je folklornu građu zavičajnih predanja preobrazio u poetsku sliku ljudskog sukoba sa silama historije i prirode; Bisera Alikadić (1939), koja se u prevladavajućem lirsko-ispovjednom pjesništvu oglasila otvorenošću nespojivom sa tradicionalnim shvaćanjem tzv. "ženskog pisma"; Abdulah Sidran (1944), koji u bošnjačkoj lirici nastavlja liniju "komunikativne razgovjetnosti" i koji u razuđenom slobodnom stihu, pogodnom za govorenje, prijemčivom za slušaoca, najuspjelije pjesme ostvaruje u primjerima gdje se stapaju "čulni misterij i ezoterijski odjek duše"; Mubera Pašić (1945), kao izraziti predstavnik "antimimetičkog" postupka, nasuprot Sidranovoj komunikativnoj razgovjetnosti, iskazuje se kao pjesnik "iracionalnog pejzaža duše i posvemašnje razdešenosti antropološke slike svijeta" (Duraković); Džemaludin Alić (1947), liričar koji se priklonio meditativnom toku bošnjačkog pjesništva, oblikujući najuspjelije pjesme stišanim, elegično intoniranim stihovima. U srazmjerno mlađem te u najmlađem naraštaju bošnjačkih liričara samosvojan pjesnički glas stekli su Kemal Mahmutefendić (1942), Ibrahim Kajan (1944), Munib Delalić (1950), Hamdija Demirović (1954), Hadžem Hajdarević (1956), Džemaludin Latić (1957), Ferida Duraković (1957), Zilhad Ključanin (1960), Semezdin Mehmedinović (1960), Selim Arnaut (1962), Zijad Sarajlić (1962), Damir Uzunović (1965) i Mirsad Sijarić (1970).

Noviju bošnjačku prozu karakterizira znatna žanrovska i tematska raznovrsnost te različite inovacije u oblikovanju djela, a s protokom vremena sve je veću prevagu odnosio roman, kao najreprezentativnija književna vrsta modernoga doba. U pripovijetki je uočljivo proširenje raspona i s obzirom na teme i s obzirom na književni postupak: od pripovjedaka s ratnom i poratnom tematikom u socrealističkoj maniri do moderno oblikovanih proza s tematikom iz savremenog života. Glavni predstavnici: Meša Selimović (1910-l982), najprije pisac proza s ratnom i savremenom tematikom, a poslije romanopisac koji se posredstvom vraćanja u prošlost bavi zapravo zapitanostima savremenog čovjeka, osobito u složenom odnosu pobunjenog pojedinca prema instituciji vlasti i sl. (zbirke priča Uvrijeđeni čovjek, Magla i mjesečina, romani Tišine, Derviš i smrt, Tvrđava i dr.); Alija Nametak, koji je u razuđenom pripovjedačkom opusu nastavio predratnu liniju dokumentarnog prikaza narodnog života, posebno zanimljivom u jezičkom sloju i živopisnoj lokalnoj boji, sa osobenim, reskim humorom (Ramazanske priče, Trava zaboravka, Tuturuza i Šeh Meco); Rasim Filipović, pisac romana sa savremenom tematikom, izrazitije zaokupljen ženskim likovima (Glumica, Doviđenja smrti, Ničija); Skender Kulenović, koji proširuje tematski raspon proze koja književno svjedoči o drami društvenog raslojavanja u bošnjačkoj narodnoj zajednici u austrougarskom te u razdoblju između dva svjetska rata (zbirka priča Divanhana, roman Ponornica); Ćamil Sijarić (1913-1989), pripovjedač u čijim je prozama zamjetljiv utjecaj usmenog pripovijedanja, okrenut u jednom dijelu opusa zavičajnim temama iz bošnjačkog sela u Sandžaku, a u drugom povijesnim temama (zbirke priča Ram-Bulja, Naša snaha i mi momci i dr.; romani Bihorci, Kuću kućom čine lastavice, Konak i dr.); Derviš Sušić (1925-1990), čije pripovijetke odlikuje dramatska linija fabuliranja; u romanima sa ratnom tematikom okrenut je humornom viđenju ljudi i prilika, a u romanima s tematikom iz osmanskog razdoblja bošnjačke povijesti zabavljen je položajem pojedinca u složenim historijskim okolnostima (zbirke priča Jabučani, Pobune; romani Ja, Danilo, Uhode, Hodža-Strah i dr.); Alija Isaković (1932-l997), prozaist zaokupljen ispitivanjem svijesti savremenog čovjeka u složenom odnosu prema duhovnom naslijeđu (zbirke priča Semafor, Taj čovjek; romani Sunce o desno rame, Pobuna materije); Muhamed Kondžić (1932-1996), pripovjedač koji je u pričama i romanima upečatljivo progovorio o dramatičnom položaju savremenog čovjeka, vraćajući se u okruženje osmanskog razdoblja prošlosti Bosne, slično Selimoviću i Sušiću (romani Noć nema svjedoka, Silicijum front, Žive muke); Sead Fetahagić (1935), zastupnik moderne egzistencijalističke proze u bošnjačkoj književnosti (zbirke priča Četvrtak poslije petka, Go čovjek na krečnjaku); Nedžad Ibrišimović (1940), pripovjedač i romanopisac koji je postupkom "toka svijesti" uspješno ponirao u zamršene slojeve bošnjačkog naslijeđa u sferi pojedinačnog i porodičnog (romani Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, zbirke priča Kuća zatvorenih vrata, Nakaza i vila i dr.); Bisera Alikadić (1939), prvi romanopisac među Bošnjakinjama, čije proze sa tematikom iz savremenog života imaju nerijetko autobiografsku potku (romani Larva i Krug); Jasmina Musabegović (1941), koja u moderno intoniranim prozama književno svjedoči o razdoblju za vrijeme i nakon završetka Drugog svjetskog rata iz perspektive bošnjačke porodice (zbirka proze Snopis, romani Skretnice i Most); Irfan Horozović (1947), pripovjedač i romanopisac sa sklonošću za fantastično u lirsko intoniranim prozama s temama iz bošnjačke prošlosti, ali i dramatične sadašnjosti (zbirke proza Talhe ili Šedrvanski vrt, Karta vremena, Prognani grad i dr.; romani Kalfa, Sličan čovjek, Berlinski nepoznati prolaznik i dr.); Dževad Karahasan (1953), zastupnik "akademske proze" u bošnjačkoj književnosti, sa znatnim prodorom esejističke građe u pripovjedačko i romaneskno tkivo (zbirka priča Kraljevske legende, romani Istočni diwan i Šahrijarov prsten). Ostali predstavnici: Zaim Topčić (1920-1990), Husein Bašić (1938), Bajram Redžepagić (1939), Iso Kalač (1939), Nijaz Alispahić (1940), Melika Salihbeg Bosnawi (1945), Safeta Obhođaš (1951), Murat Baltić (1952), Zlatko Topčić (1955), Fatima Muminović (1956).

Drama u ovom razdoblju, uz nastavak linije "drame u užem smislu" iz prethodnog razdoblja i komedije, dobija nove podvrste: radiodramu i televizijsku dramu. Dramu u užem smislu najuspješnije nastavljaju Skender Kulenović (Svjetlo na drugom spratu, Djelidba) i Alija Isaković (To, Generalijum, Hasanaginica ), dok komediografsku liniju, jasno izraženu i u austrougarskom i u razdoblju između dva svjetska rata, najuvjerljivije slijedi Fadil Hadžić (1922), pisac brojnih, društveno angažiranih komedija (Političko vjenčanje, Državni lopov, Čovjek na položaju i dr.). Najreprezentativniji predstavnici putopisa u ovom razdoblju bošnjačke književnosti su Zuko Džumhur (1920-1989) i Alija Isaković. Humorističko-satirički intoniranu prozu najuspješnije je u savremenom razdoblju njegovao Enver Enko Mehmedbašić (1935). Književnom historijom i književnom kritikom najintenzivnije su se bavili Salko Nazečić (1904-1970), Midhat Šamić (1907-1990), Midhat Begić (191l-1983), Muhsin Rizvić (1930-1994), Lamija Hadžiosmanović (1931), Đenana Buturović (1934), Hanifa Kapidžić-Osmanagić (1935), Hatidža Krnjević (1936), Kasim Prohić (1937-1984), Fehim Nametak (1944), Amir Ljubović (1945) i Enes Duraković (1947).



LITERATURA:

na pocetak stranice

Munib Maglajlić, Od zbilje do pjesme. Ogledi o usmenom pjesništvu, Banja Luka 1983; Đenana Buturović, Bosanskomuslimanska usmena epika, Sarajevo 1992; Nikola Tordinac, Tale budaline ili čauš u narodnoj pjesmi, Pozor, 1884, 20, 1; 21, 1; 22, 1; Pjesme o Budalini Tali. Priredio Rašid Durić, Banja Luka 1983; Esma Smailbegović, Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo 1986; Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1969; Biserje. Antologija muslimanske književnosti. Drugo, dopunjeno izdanje. Odabrao i priredio Alija Isaković, Opatija 1990; Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo 1912; Fehim Nametak, Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, Sarajevo 1989; Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine, Sarajevo 1973; Muhsin Rizvić, Panorama bošnjačke književnosti, Sarajevo 1994; Enes Duraković, Predgovor u knjizi Antologija bošnjačke poezije XX vijeka, Sarajevo 1996, str.7-32; Enes Duraković, Predgovor u knjizi Antologija bošnjačke pripovijetke XX vijeka, Sarajevo 1995, str.5-28.



ABSTRACT

na pocetak stranice

In this paper Dr Munib Maglajlić offers a brief overview of Bošniak literature, beginning with oral literature in its various prose and verse forms, individually defining and broadly describing lyric songs, ballads and romances and epics, as well as providing facts about the heroes of these songs, about the structure of oral tales and their sub-forms, and describing them.

The paper also briefly presents the literature of well-known authors, from the mediaeval period – with valuable letters, documents testifying to gifts, and charters of Bosnian feudal lords – to the literature of the Ottoman period, both in oriental languages and alhamiado, in prose and verse, with ghazals, qasidas, tahmis, mathnawis, epitaphs, didactic and mystic compositions on the one hand, and travel chronicles, philosophical and theological texts, historical chronicles and legal texts on the other hand, including an overview of the names of their authors.

The third segment of Bošniak literature presented by Maglajlić in this paper is the literature of the Austro-Hungarian period, where in addition to the characteristics of literary accomplishments he gives the names of the authors and of their works, setting them in the context of their time and place, giving essential facts about the works and the trends to which they belong, together with about the general, cultural and social circumstances in which these authors and their works emerged. Bošniak literature from between the wars and the contemporary period also form part of this account, where once again the author refers to the most important writers, trends and works of contemporary Bošniak literature and gives concise information about their basic character.